Skupljanje na Milihovu u 9:00 ili 9:15 ili 9:20 – nije bitno. Jedino bitno je da smo se svi skupili, odigrali tetris s ruksacima i ostalim torbama punih hrane i rezervne robe te krenuli.
Početak puta dobro je prošao. Čak smo svi (a to znači 4 auta) manje-više stigli u isto vrijeme na prvu točku odmora. Kafić pred ulazom na autoput u Žutoj Lokvi. Kava, sok, hydra…možemo dalje. Dogovor je: krenemo autoputom i stanemo na odmorištu Zir za dogovor. Jer neposredno nakon Zira je izlaz Sveti Rok na kojem izlazimo s autoputa i dalje u koloni idemo do Knina. Ali, kako to obično ide, planovi su da se planuje a stvarnost je sasvim nešto drugo. Dakle, dva auta stoje na odmorištu i odmaraju, jedan auto se nataka benzinom (i međusobno se ne vide), a onaj četvrti prolazi mimo nas i nastavlja dalje. Hm, šta sad? Grabi se mobitel i kreće pozivanje: ‘kamo ste krenuli, gdje ste? A Sveti rok. OK, izađite van s autoputa.’ I onda muk i tišina i prekid poziva. I objašnjenje: izašli su iz tunela Sveti Rok a ne na izlaz s autoputa… A dobro, neka ih, valjda će doći do Knina do neke dobe. I odosmo mi ostali, nakon nekog vremena, u koloni prema Kninu.
Kada smo se napokon svi skupili u hostelu mogli smo nastaviti našu četverodnevnu ekspediciju usponom na kninsku tvrđavu, slikanje ispod zastave, razgledavanje, slikanje, ogledavanje, slikanje, razgledavanje…
Za večeru plačinke. Ne one malene nego super ogromne. neki nisu ni pola jedne mogli pojesti, neki su se hrabro izborili sa svojim primjerkom, a neki su pojeli i svoje i ostatke od ostlih. I natrag u hostel. Treba se odmoriti za dan D i osvajanje Dinare.
Dan dva ili dan Dinara ili dan D. Dizanje u cik zore skupa s pijetlovima. U 6 sati moramo biti u Glavašu a to znači da se moramo u naše autiće početi utrpavati oko 5:15.
Kako je planirano tako je i bilo (skoro): u 6:08 smo stigli u Glavaš. Ali nismo kasnili jer je naš prijevoz više od pola puta do Glavaša vozio ispred nas. Parkiranje, preobuvanje, uzimanje ruksaka i štapova i odabr kombija tko će kamo. Službeno započinje dan D. Dobrih sat vremena vožnje u kombijima upitne kvalitete ali u voznom stanju. Jednima se prozori otvaraju na svakoj uzbrdici (gravitacija čini čuda), u drugome sve čvrsto zatvoreno. I izbacivanje iz kombija na početku staze za Badanj. Pa, možemo krenuti…E ne možemo. Ostao je jedan mobitel u kobiju. Zustavljaj kombi (na sreću su se išli okrenuti kojih stotimu metara niže), grabi tu nesretnu neophodnu stvarčicu i sad možemo krenuti.
Uspon na Badanj, prvi dio po livadi bez imalo hlada. Samo sunce i vjetar. I tako do prijevoja. I na prijevoju smo se već raspali: jedna članica ne može dalje. Zovi kombi (da opet jedan od ona dva od maloprije) da je vrati u Knin. Jedna od pripravnica ostaje s njom (a pola grupe su vodiči i pripravnici) i pričekat će nas dok se mi do kraja ne ispenjemo i spustimo. Izgleda kao dobar dogovor. Ostatak uspona je po kamenitom terenu u serpentima (a vjetar puše i puše). Nije teško.Više dosadno a zbog vjerta potrebno je i više opreza. Uz te ‘slatke’ probleme na vrhu smo bili za 10 minuta. Pečat, pečat, slikanje, pečat, slikanje, … idemo dolje.
A ono, na cesti nema nikoga. Nema naše pripravnice. Nema nje, nema signala na mobitelima, nema ničega. Pa nije valjda već sada došlo do raspada cijelog sistema? Ma nije. Nećemo dozvoliti. Neki su otišli tražiti malo signala (kojeg nisu našli) a drugi su krenui prema planinarskoj kući Brezovac. Po cesti. A u blizini kuće opet rasipanje: jedni lijevo iza kuće, drugi desno ispred kuće. I naša pripravnica ispred kuće. Poslala je SMS da kreće i da nas tu čeka. Status SMSa: još nije stigao.
No konačno smo svi na broju. Sad nas je 13. Možemo marendati pa da krenemo do tog vrha Hrvatske. I manje-više smo svi krenuli dalje prema planinarskom skloništu Zlatko Prgin. A od njega samo uzbrdo, ni punih sat vremena po kamenju i stijenama do samog vrha. Do najvišeg vrha masiva Dinare u Hrvatskoj. Sinjal, 1831 metar. I odmor. Netko pije, netko jede ali uglavnom svi su zauzeli udobne sjedeće ili ležeće položaje i u tišini (nekoj vrsti tišine) proveli desetak minuta uživajući na toplom suncu i hladnom vjetu (pa na Dinari smo). Slikanje, pečatiranje, naslikavanje, slikanje, …. idemo dalje. Nije nam još puno ostalo do auta. Samo 1280 metara nizbrdo. Šta je to za nas. Ta tek je 14 sati, budni smo već 10, prohodali nešto više od 9 km….Pa samo smo na pol puta. A pošto nam je to malo dodali smo još i jedno uzbro i dodatno nizbrdo. Kad smo već tu da se popnemo i na Goricu i skoknemo do planinarskog skloništa Darko Grubać. Tko se sjeća onog SMSa od 9 ujutro? Stigao je tu negdje.
Konačno smo krenuli prema autima. Svi već pomalo umorni, pripravnici se zamjenju u vođenju, kotrljamo se i spotičemo, silazimo svatko kako najbolje zna. Osim jednog. Taj bi još jednom jednom popreko preko Dinare. I pred sam kraj silaska, blizu gradine Glavaš zvoni mobitel: ‘gdje ste? A gdje ste vas dvojica nestali kad ste sad bili iza nas???’ Mi lijevo oni desno. ok, vidimo se kod auta.
I to je to. 18 km hodanja, 12 sati boravka na travi, kamenju, stijenama po polusunčanom danu punom vjetra. I sad ide ona popularna rečenica: ‘Umorni ali sretni stigli su do automobila.’
A navečer, kada su već oni pijetli s početka dana spavali neki su krenuli u noćni život a neki onesvješteni pali u krevet. Sutra je novi dan i vidimo se u 8 ujutro da se dogovorimo što ćemo raditi u subotu. Jer neki bi u planine a neki u nizine.
Subota, 8 ujutro. U zajedničkoj prostoriji od nas 14 pojavilo se 3 osobe. Evo za 5 minuta još 3. Dovoljno za dogovor. Petero ih ide u planine. Taman jedan auto. Samo da se svi probude. A ostali? Ostali će u nizinu. Gdje? Nemaju pojima. Vodiči odlučili: jedite, popite kavu ili dvije, pričajte … mi idemo u izvidnicu. Hm, izvidnica pol ure prije kretanja? Barem da nađemo gdje je početak staze a dalje ćemo po markacijama. Rečeno učinjeno. Izlet splaniran u autu za grupu od 9 osoba. Možemo krenuti. I dok smo se mi potrpali po autima onih 5 noćnih ptičica polako se probudilo i počelo spremati za uspon na Tomin Nosić.
Livadna ekipa: stajanje i slikanje ispod slapa Krčić, ispijanje vode sa izvora Krke, odlazak na stazu i šetnja uz Krčić do male pješčane plaže (pune mrava). Neki su prehodali Krčić uzduž i popreko, drugi su imali spremne mobitele za slučaj padanja u vodu (ništa od padanja), lagano sunčanje kroz poluhlad. Vraćanje istim putem i starom Napoleonovom cestom prema Napolenovom kamenom mostu.
Planinska ekipa: uspon na Tomin Nosić, kuhanje ručka (fažol), silazak, trpanje u auto pa prema Napolenovom mostu.
Da smo planirali ne bi bolje ispalo – istovremo su obje ekipe stigle na Napolenov most. Pa da nismo uigrana ekipa!!! Brzinska razmjena iskustva, uputa za hlađenje nogu u Krčiću te dogovor da u 18:00 svi zajedno idemo u daljnju avanturu. To je značilo da ‘livadna ekipa’ može prema hostelu a ‘planinarska ekipa’ će se još malo zadržati na zip-linu s vrha tvrđave. A prije toga će smočiti noge u Krčiću i otići do slapa.
U 17:06 stižu videa spuštanja zip-lineom. Znači tamo su. Možemo mi još 10 minuta odspavati.
Večernja avantura: posjet crkvi u Kijevu i dalje prema vrelu Cetine. Kad smo već tu bilo bi šteta to ne posjetiti. I naravno na povratku stati na večeru. Nešto toplo da pojedemo. zaslužili smo.
Oko 22 sata smo se vratili u hostel. Vrijeme za spavanje. Zar stvarno? Ne, nije. Dio ekipe otišao u palačikarnicu, dio u susjedni pub na pićence uz živu muziku. Povratak u hostel se otegnuo od 00:00 pa do 4:00. Na svu sreću sutra dan započinje u 7:30 ujutro dogovorom za nedjelju. U 8:00 krećemo. Upsss, to nije sutra nego danas…
Zajednička prostorija, sati 7:30. Broj osoba 3.
Zajednička prostorija, sati 7:45. Broj osoba 4.
Zajednička prostorija, sati 8:00. Broj osoba 5.
Zajednička prostorija, sati 8:45. Broj osoba 13. Ok, ova 14 se još malo dopakirava.
Jučerašnji plan za nedjelju je bio: idemo na Zir. Od plana ostalo samo p. Ma ni on. Idemo svi skupa na jutarnju kavu a onda kući. Kako tko uspije. Noge su umorne, neke žuljevite, neki više ne mogu smisliti gojzerice za slijedećih 7 dana, neki bi se kupali, neki šetali… javimo se kada stignemo doma.
Bilo je dobro, bilo je lijepo, bilo je teško, bilo je dugačko kilometarski, bilo je dugačko vremenski, bilo je nezaboravno. Većini prvi puta uspon na Sinjal, najviši vrh dinarskog masiva u Hrvatskoj. Kako na stupu lijepo piše: Vrh Hrvatske. 1831 metar nad morem. Možda se nekome ne čini visoko (nema ni 2000 metara) ali to je tu. Kod nas. Sad možemo dalje u osvajanje novih vrhova i visina. I u planiranje neke nove ture-ekspedicije. Tko zna gdje će nas naše gojzerice došetati 2026 godine.
