Nakon nekoliko godina eto nas ponovo na sezonskim/povremenim jezerima u okolici Pivke, odnosno točnije na istaknutom vrhu iznad Pivke: Sveta Trojica.
Sveta Trojica sa svojih 1106 metara visine na prvi i drugi pogled i ne izgleda bogzna kako nepristupačno. Prolazeći cestom prema i kroz Pivku lijepo je vidljiv na kraju polja. Istaknuta crkvica na vrhu.
Na polju izložba povremenih jezera. A kao što im i ime kaže – malo ih ima, malo ih nema (dobro, više ih nema nego ima).
Mi smo imali sreću da od njih 17 vidimo puno 1 – Peteljinsko jezero. Imali smo sreću da je kiša padala tjedan/dva prije našeg izleta. Peteljinsko jezero je inače najtrajnije od svih.
Polazak s Milihova, skupljanje kod muzeja jezera i kretanje prema Svetoj trojici. Vrh i dalje izgleda prilično pristupačno. I tako je bilo idućih sat/dva.
Uz izmjenu travnjaka, kravnjaka, pašnih ograja i šumskih putova laganim tempom stižemo do ceste koja vodi naokolo do vrha (ima i križni put po cesti). Ali mi krećemo hrabro na posljednji uspon prema vrhu. Neki lakše, neki malo manje lakše, ali u konačnici svi stižemo na vrh – nismo ni sumnjali.
A s vrha pogled na sve strane udružen s prekrasnim vremenom (lagana bura), razgledavanje crkvice Svete Trojice. Dugo vremena su to bili "dobro očuvani ostaci crkve", a sad je prekrasna obnovljena crkva na vrhu brda s dostupnim zvonom. Pa je shodno tome dolina čula svaki put kad je netko stigao na vrh. U početku smo malo podozrivo gledali u zvono (valjda s onim da tko pozvoni zove na turu), ali kad smo vidjeli da domaći zvone, onda nas je krenulo…
Pogled nam se otvorio do neslućenih udaljenosti (Notranjska, Javornik, Dolomiti, Julijske Alpe, Karavanke).
Vrh Sveta Trojica kontrolna je točka i poznate slovensko obilaznice – Krpanova pot. Naime, poznati Martin Krpan (o njemu jedan drugi put) rođen je u ovim krajevima, tako da ovim krajevima vodi i planinarska obilaznica posvećena upravo njemu.
I nakon nekog vremena – povratak prema dolini. Krećemo mulatierom koja vodi do same crkvice. Obilazimo križni put (od kraja prema početku) i krećemo prema polazištu. Malo drugim putem da ne bude dosadno.
I tu upoznajemo još jedan dio prekrasne okolice Pivke i cijelog tog kraja. I u konačnici, sretni i umorni stižemo do zadnje dionice prema našem polazištu.
I konačno sretni i umorni stižemo i do Peteljinsko jezera – malo ga obilazimo, slikamo i tako to.
I konačno sretni i umorni stižemo i do polazne/krajnje točke.
Zaključak: premda se u početku pojavila mogućnost da se priključimo domaćinima u obilasku jezera (kojih i nema), pokazalo se ispravan odabir kretanja preko vrha Svete Trojice. Osim što smo vidjeli sva jezera koja su imala vodu (ono jedno), vidjeli smo i planinske lance u okolici, prekrasne šumske staze.
Put oko jezera ćemo napraviti drugi put. Pogotovo ako bude bilo vode u njima.
Pa do drugi put….