Nakon prošlogodišnjih posjeta maglovitom Velebitu bilo je vrijeme za isprobati kakva nam je sreća namjenjena ove godine. Lanjsko Sveto Brdo baš i nismo vidjeli a ni Štirovača se nije baš iskazala lijepim i dalekim vidicima. Kako će nam biti na Zečjaku? Pri ukrcavanju u autobus to pitanje je nekako bilo u autobusu ali juratnje sunce je odneslo taj problem. Barem donekle.
Uz malo zakašnjenja, nas 40 krenulo je s Milihova. Usputno stajanje na Šmriki i ukrcavanje još 7 planinarki. Pun autobus planinara.
Nakon uspona po 'cesti užasa', kako su neki nazvali cestu do Alana, slijedilo je masovno preobuvanje i priprema za pokret. Magle, barem one prave, nigdje na vidiku. Možda malo tamo negdje pri nekom od vrhova Velebita. Ali ne oko nas. Vidljivost zadovoljavajuća, može se reći odlična.
Put do Zečjaka vodi cestom do spomenika a onda se skreće desno na Premužićevu stazu. Ulaskom u šumu, između granja, pojavljuju se neke mušice. Ali uskoro izlazimo na livadu i ovaj problem s mušicama je zaboravljen.
Prvo odmorište iskoristili smo za slikanje i naslikavanje. S mjesta gdje smo stali pruža se vidik na Pag, Rab i sve dalje prema Kvarneru. A s druge strane zelene prostrane livade Velebita i velebitski kukovi u daljini. Dalje nas je put vodio ponovo u šumu. Pa kroz bjelogorično grmlje i nisku klekovinu. I kroz mušice. Malo su dosadne. Ali ako se pazi da se granje ne dira previše onda je OK.
Izlaskom na livadu dolašli smo do vidikovca s kojeg se vidi, naravno, more i otoci te Zečjak. Kratak odmor i idemo dalje do vrha. Tamo ćemo ručati i pošteno se odmoriti. I kako je rekla Eva: 'Imati pravi piknik!'
Put do vrha se vidi cijelom dužinom, po livadi, malo među klekovinom...i među mušicama. Prava magla od mušica. Ne može nama Velebit bez magle. ili prave ili lažne ali bitno da je magla.
Uz toliko letećih objektića pojesti sendvič bez dodatnih proteina je nemoguće te je naš planirani duži odmor na vrhu pretvoren u brzinsko bježanje s njega.
Do Kite nas je dalje put vodio kao i do sada, dijelom livadama dijelom šumom i malo za promjenu hodanjem po stijenama. Sve ispremješano. Nekima lako, nekima teže ali svi smo uspješno prošli i ove prepreke.
A na Kiti Velebit nam se konačno smilovao i pružio nam prekrasno vrijeme s dalekim vidicima. Konačno smo si mogli priuštiti duži odmor i jelo bez letećih proteina. Piknik broj 2.
Povratkom u dom na Alanu planinarski dio našeg izleta je završio. Preostalo je samo spustiti se do Jadranske magistrale omiljenom cesticom straha, održati tombolu i stići do Milihova.