Evo, obavili smo i ovaj dugo očekivani izlet - Piz Boe, 3152 metra nadmorske visine. U pozivu je za opis destinacije pisalo: Piz Boe je s 3152 metra najviši vrh planinske skupine Sella u talijanskim Dolomitima. S vrha se otvara prekrasan pogled na Marmoladu, skupinu Sassolungo i ostale najviše vrhove Dolomita. Na vrhu se nalazi i planinarski dom Rifugio Capanna Fassa. Tek toliko. Da malo zainteresirmo planinare i planinarke, da im malo probudimo maštu, potaknemo maštanja.
S obzirom da se skupio pun autobus planinara mislim da smo uspjeli.
Putovanje je započelo rano. Jako rano: u 3 ujutro polazak s Milihova. Ovaj puta prilično točan polazak pošto su svi zainteresirani stigli desetak minuta ranije. Lagano drijemanje, prva kava negdje na autoputu, mnogobrojni zavoji i konačno smo stigli na našu polaznu točku: Passo Pordoi na 2238 metara nadmorske visine. Već su na ovdje neki postigli svoj visinski rekord a što nas još čeka...
Plan izleta je bio: kupujemo karte za žičaru u oba smjera i krećemo laganim korakom napraviti krug na i oko Piz Boe.
Prvi korak: kupovina karata i uspon žičarom na La Terrazza delle Dolomiti (2950 m) uspješno obavljen.
Odmah padaju prve slike, pokazivanje rukama koje je koje 'brdašce', uspoređivanje s razglednim pločama i naravno zajednička slika svih učesnika. I onda je uslijedilo glavno pitanje: kako se osjećate, tko ide dalje a tko ostaje na ovoj visini i šeta se između dva doma? Zanima vas odgovor? Svi smo krenuli dalje.
Od Terase Dolomita do prve stanice za kratki odmor, Rifugio Forcela Pordoi, morali smo se spustiti stotinjak metara. I onda je uslijedilo ono što su svi očekivali: nastavka puta u visine. U stvarnosti to je bilo uključivanje u 'beskrajni vlakić' planinara. I krenuli smo polako prema vrhu. Prema 3152 m.
Bilo je tu svega: sipara, snijega, stijena, sajli,...
Nažalost neki naši članovi su i odustali na pola puta (samo troje njih koji su se sretno i uspješno vratili na početnu točku planinarenja).
Nakon sat vremena takvog puta naša grupa našla se na vrhu. Sa stotinjak ostalih planinara koji su na vrh pristizali sa svih strana.
Iako je na vrhu bila poprilična gužva uspjeli smo uživati u našem uspjehu. Jer svladati uspone i popeti se na 3152 metra nadmorske visine nije uobičajeni planinirski izlet.
A kakvo bi mi bili društvo da naš uspjeh nismo obilježili odličnom marendom!
Silazak s vrha do Rifugio Boé je isto bio prilično uzbudljiv. Dočekao nas je poprilično strmi sipar s malo osiguranja. Ali nema problema za nas...svi smo bili ispred doma poprilično brzo. Rastegnuli smo se po stolovima i podu i uživali u popodnevnom suncu gledajući prema smjeru od kuda smo upravo stigli. A pošto žičara za povratak radi samo do 17 sati vrijeme za pokret se bližilo velikom brzinom.
Povratak do žičare trebao je biti lagan, bez uzbuđenja. Ta ostalo je za prohodati samo oko 2 kilometra bez neke veće visinske razlike. I bio je lagan ali uzbuđenja nije falilo.
Negdje oko pola puta naišli smo na zasnježenu nizbrdicu. Polako i oprezno se krenulo da bi se završilo u bob stilu na stražnjicama. Užitak bolji nego sa sanjkama. Cijelodnevni umor za tren je nestao u malim dječjim radostima. Zasluženo zabavljanje na snijegu kao nagrada za osvojeni vrh.
I tu je negdje završio izlet. Jer ono malo za prohodati do žičare i povratak do autobusa nije spomena vrijedno nakon ovakve zabave.
I još jedna zanimljivost: rijetko koje društvo se može pohvaliti da je oko 40% njegovih članova bilo preko 3000 metara! Postotak je postotak!!! :)