Bjelolasica, najviša planina Gorskog kotara koja se nalazi unutar gorja Velika Kapela, bila je ciljem našeg nedjeljnog izleta.
Ime je dobila po uskome svijetlom hrptu koji se ističe iznad šumskog pojasa osobito kad je pod snijegom. Dugačka 7 km, vrlo strmih strana, obiluje prostranim i gustim šumama prošaranim vapnenačkim stijenama i prostranim livadama, a šumski putovi i ceste povezuju ih u jedinstveni kaleidoskop šuma i proplanaka pružajući nezaboravan doživljaj ljubiteljima prirode, pješačenja, biciklizma i drugih aktivnosti. Prvi zapisani planinarski uspon, uglavnom ogulinskih časnika, datira iz 1862. godine. S Bjelolasice se pružaju prekrasni pogledi na: Klek (kojeg skoro pa možete dotaknuti), Bijele i Samarske stijene, te udaljenije Velebit, Ličku Plješivicu, otoke Krk, Cres, Lošinj, Kvarnerski zaljev… i to sve u slučaju da nema magle, odnosno s vrha gledajući niske naoblake.
Dakle, nas 11 neustrašivih skupilo se na Milihovu i krenuli smo na još jedno druženje s visinama. Put do Begovog Razdolja ne traje dugo i mi smo već oko 8:30 krenuli sa skupljanjem slika. Najprije pored table 'Oprez, područje medvjeda' zbog čega su neki sudionici izleta dobili striktne upute da moraju stalno pričati da potjeraju sve medvjediće od nas.
Prvi dio hodanja nije bio zahtjevan i prošao je veselom čavrljanju i brbljanju. A onda smo došli do samog uspona. Predviđenih pola sata malo jače uzbrdice na vlažnom i blatnjavom putu se malo produžilo ali svi smo uspješno stigli do livade koja vodi na vrh Kule (sam vrh masiva Bjelolasice zove se Kula, 1534 m). I onda, kao mali pačići, da se ne izgubimo u oblaku, jedan za drugim, stigli smo do samog vrha.
Inače je pogled s Bjelolasice stvarno veličanstven i svatko tko to još nije doživio mora izabrati dan s dobrom vidljivošću da se popne na vrh. Ali nažalost, vremenska prognoza je bila manje-više točna i mi smo bili u velikom sivom oblaku koji je polako počeo propuštati te smo sa samog vrha brzo krenuli natrag. Na silasku, da se malo odmorimo, pojedemo i skupimo snagu za dolazak do auta, preko samog hrpta Bjelolasice, spustili smo se do skloništa Jakoba Mihelčića (sklonište je nazvano po lugaru koji je planinarima u 19. stoljeću otkrio put do vrha Bijelih stijena). Nakon dobrog jela i veselih čakavskih pošalica krenuli smo prema autima. Ovaj puta, smo putem kroz šumu, zapazili ogroman broj puževa a pošto smo svi mi jako prirodno-osvještena bića kroz šumske proplanke se uglavnom samo čulo: Pazi puž, pazi dva puža, opet puž....i tako do puta koji nas je doveo do auta. Čak nas je i kiša poštedjela i počela je padati u neposrednoj blizini automobila.
I na kraju, znam da ovo nije Tein sastav (jer je Tea dobila poštedu pisanja) koji većina očekuje s nestrpljenjem ali ste mogli steći dojam da nam je bilo lijepo i da opet s nestrpljenjem očekujemo slijedeće druženje.
Biba