Na rubnim dijelovima Julijskih Alpi i Nacionalnog parka Triglav, na planini Vitranc, 1958. godine izgrađen je Mojčin dom. Dom je svaki dan u godini obasjan suncem te slovi za najljepši vidikovac u ovom dijelu Alpi. S njega se vide ostali vrhovi Julijskih Alpi, otvoren je pogled na Karavanke, na Kraške Alpe, Visoke Ture, Karnijske Alpe te zapadni dio Julijskih Alpi u Italiji.
Mojčin dom je bio jedan od zacrtanih ciljeva nedjeljnog planinarenja našeg drušva. Bio nas je pun autobus (ukupno nas 23 ali autobus je bio mali). Da bi došli do Mojčinog doma trebalo je proći dio puta uz žičaru Vitranc 1. Neki naši članovi su odlučili iskoristiti mogućnost ljetnog prijevoza pa su se ukrcali u 4-sedežnicu i odmorni nas dočekali pored Bedanjčevog doma, prve međustanice puta. Dalje smo krenuli zajedno i za otprilike sat vremena svi smo uspješno stigli do Mojčinog doma. Po putu smo prošli i ispod najstarije sedežnice u Sloveniji (1958), Vitranc 2, koja nije više u upotrebi jer ne zadovoljava sigurnosne standarde. Ta žičara je inače duga 1000 m a prelazi visinsku razliku od 450 m.
Kod Mojčinog doma, nakon kratke okrijepe i zajedničkog slikanja odlučili smo napraviti dvije grupe:
- prva grupa će se još malo odmarati i laganim odmornim korakom krenuti prema autobusu
- druga grupa će bez dodatnog odmaranja krenuti u osvajanje vrha Ciprnik
Prva grupa je prije silaska u podnožje posjetila vidikovac te uživala u pogledu na dolinu i sve već prije nabrojane Alpe. Kada su došli do Bednjančevog doma dio njih je odlučilo isprobati svoje adrenalinske sposobnosti te su se u stilu kamikaza spustili s ljetnim sanjkama do doline.
Druga grupa je za to vrijeme veselim korakom krenula prema vrhu. Ta do vrha ima samo 200 m razlike u visini. Po putu smo obišli i vrh Vitranc koji je ustvari prekrasna planinska livada obrasla mahovinom i svježom zelenom travom okružena visokim borovima. Za ovaj vrh slovenci govore da se na njemu osjeti posebna planinska energija.
Do samog vrha Ciprnika bilo je potrebno još oko pola sata hoda. A s vrha pogled na sve strane. Službeno, ovo je jedan od najljepših vidikovaca na Julijske Alpe. Poseban dojam pruža pogled na skakaonice na Planici koje s vrha izgledaju sićušno i maleno.
Nakon kratkog odmora, uživanjima u pogledu i slikanja krenuli smo natrag u podnožje ovog lijepog vrha. Naravno da smo kod žičare i mi izgubili neke svoje članove (ali one su bile manje adrenalinski nastrojene od članova prve grupe pa su sjedile u sedežnici).
I time je službeni dio izleta (osim neizbježne tombole u autobusu) bio završen. Vidimo se ponovo u 8. mjesecu na nekom vrhu u Austriji. I nadam se u punom velikom autobusu.