Redovni planirani izlet u lipnju je ovaj puta održan po obroncima naše lijepe Učke. Točnije rečeno, po vrhuncima masiva Učke. Tako smo se nas 7 članova društva i Željko iz Plomina (tko je bio od Plomina do Rabca zna o kome se radi) našli ispred doma na Poklonu i oko 8 ujutro lagano krenuli u obilazak. Prvi cilj je bio osvojiti Crkveni vrh. Od doma na Poklonu okomito gore. Kada pogledate kroz svoje prozore to vam je onaj vrh desno od Vojaka na kojem se vidi 'malena' antena. Nakon pola sata uspona prvi cilj dana je bio ostvaren. Kratko slikanje, mali predah, i krećemo dalje. Po šumskom putu, dolje, kako i pokazuje putokaz, prema Orlovim stijenama. Do Stijena smo lako došli uz vesele priče i mrvice odmaranja te se smjestili u samom podnožju da malo gricnemo naše sendviče jer su već prošla dobra dva sata hodanja od starta.
Sam uspon na Orlove stijene je bio fakultativan: tko hoće. A to je značilo da je ženski dio ekipe bio jedninstven u želji za penjanjem na sam vrh. Kao moralna ispomoć su nam se pridružili Željko i barba Pero. Uspon traje oko 5 minuta te je i to iskustvo bilo brzo obavljeno. Za sve znatiželjne: pogleda s vrha na more baš i nema ali zato kroz granje možete promatrati šumu.
Nastavak putovanja bio je prema Brložniku, 1093 m visokom planinskom vrhu. Put do Brložnika nikoga nije ostavio ravnodušnim. Najprije dugačka nizbrdica skroz u podnožje (na nekih 800 i nešto metara) pa onda uzbrdo po stijenama. Prolazi se pored jama, škrapa, nadsvođenim prolazima prekrivenim debelim slojem lišća (netko je rekao: kao da hodam po krevetu), preskačemo grote i grotice, lijepi šumski putevi usred malih livadica u bukovim i drenovim šumama. A žarkog sunca nema. Predivan hlad. Za one malo više znatiželje ovaj put se zove Planinska staza Tihoraja Jelušića, nekadašnjeg člana PD Opatije (Tihoraj Jelušić najzaslužniji je za izradu karata i panoa s ucrtanim planinarskim stazama po obroncima Učke).
Pred sam vrh Brložnika, da nam ne bi postalo dosano, nailazimo na postavljenu sajlu kojem je sam uspon na vrh prilično olakšan. Nekim našim članicama to je ujedno bio i prvi dodir s takvom vrstom 'planinarskih pomagala' ali svi smo svoj zadatak penjanja uspješno i bez imalo problema odradili.
Na Brložniku smo si uzeli malo dužu pauzu da uživamo i miru i ljepoti šumske Učke. Pogled sa samog vrha Brložnika i nije neki dalekometan (šuma, šuma i šuma) ali se zato na samo par minuta od vrha nalazi vidikovac s kojeg se pružaju predivni pogledi na cijeli Kvarner. Za lijepih dana (kao što je ovo bio slučaj) možete vidjeti i Televrin na Lošinju.
Dok smo se mi na u hladu stijena na vrhu odmarali našoj maloj grupici su se pridružila još dva planinara koje smo upoznali s našim daljnim smjerom kretanja i koji su odlučili da će nam se pridružiti u povratku nakon njihovog odmora.
Povratak nas je vodio relativno strmo nizbrdo do šumske ceste kojom se, ovisno o smjeru kojeg odaberete, može doći ili do Veprinca ili do Poklona. Mi smo naravno odabrali smjer Poklona te širokom šumskom cestom stalnom uzbrdicom krenuli natrag. Iako smo svi lovili dijelove puta u hladu činilo nam se da cesti i uzbrdici nikad kraja. Negdje na pola toga puta su nam se pridružili Ljubo i Boris (dva planinara s vrha) te smo svi zajedno, nogu pred nogu ipak svladali najgori dio puta: uzbrdica po šumskoj cesti bez prevelikog hlada.
Dalje je bilo sve jednostavno: nizbrdo, pa još malo uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo i konačno ponovo šumski put i debela hladovina te otprilike još sat vremena hodanja do doma.
Sve u svemu: vremenski smo potrošili oko 7 sati boravka u prekrasnim predjelima Učke, prošli oko 16-tak kilometara te se sretni i veseli vratili na naš početak priče.
A sad evo i što su članice naše male skupine rekle, a muški dio ekipe se jednoglasno složio (i pri tome razmišljao 'samo nemoj mene pitati'): 'Krasno planinarenje po duuubokokom hladu naše drage Učke!'
I dobila sam naputak da ih svih potpišem: Melita, Maja, Jasna-Gordana, Jugo, Pero, pridruženi članovi Ljubo i Boris te već odprije poznati društvu Željko iz Plomina.