Vodeći se krilaticom 'Jedan izlet nije prevara', naša družina odlučila je zamijeniti karnevalsko okruženje riječkog prstena sa smirenim okruženjem slovenskih brežuljaka. Putem su nas pratile inačice našeg „pusta“, slamnate lutke, uspavano nas pozdravljajući ljuljuškajući se na jutarnjem povjetarcu i ukazujući nam da su običaji našeg kraja prisutni i u našem susjedstvu.
Dolaskom na današnju destinaciju, smještenu u blizini slovensko-talijanske granice, u neposrednoj blizini Kozine u smjeru Kopra, dobrodošlicu nam je poželio impozantni vijadukt Črni Kal koji dominira cijelim okuženjem.
Krenuli smo laganim korakom kroz seoce Osp.
Osp je smješten u blizini Črnega Kala i jedno je od najstarijih naselja koje se u knjigama spominje još krajem 11-og stoljeća. U stijeni iznad sela nalazi se manja Babina buža dok je desno velika jama Grad u kojoj izvire Osapska rijeka. Nažalost, zbog nedostatka vode danas smo mogli vidjeti samo suho korito iste. Ispred same jame vidljivi su ostaci obrambenog zida koji je bio u funkciji zaklona od turskih napada, pohoda francuske vojske i od savezničkog bombardiranja Trsta i okolice u Drugom svjetskom ratu. Na sjeverozapadnom djelu smještena ja Mišja peč, nadaleko poznata destinacija penjača koji su ovaj lijepi sunčani dan iskoristili za aktivno bavljenje sportom. Pratili smo s velikim interesom njihovo migoljenje po strmim stijenama. Poput malih paučića, elegantno, skladno i u tišini penjali su se u svim smjerovima stvarajući privid da su zalijepljeni rukama i nogama za strme okomite stijene. Sama stijena je fascinantna i proteže se u širinu 500m s visinom od 200 m te predstavlja prekrasan okvir koji penjači svojim klinovima i sigurnosnim konopima ukrašavaju poput goblena svako na svoj sebi svojstven način.
Skrenuvši sa ceste krenuli smo u uspon prema Socerbu.
Srednje zahtjevan put, kako se navodi u materijalima, u početku nas je malo iznenadio, jer smo očekivali nezahtjevnu stazu. Markirana staza nas je ipak u početku uspona prisilila da se razbudimo i pomalo zagrijala naše uspavane mišiće koji su još uljuljuškani u zimski san te je bila potrebna početna prilagodba na uspon prema vrhu.
Uspon nije trajao predugo te je početna nelagoda oko jutarnje prilagodbe brzo nestala, a dolaskom na vrh, dobrodošlicu nam je priredio prekrasan vidikovac s pogledom na Trst, Tršćanski zaljev i dio Istre te ispunio naša današnja očekivanja. Dvorac Socerb u povijesti je imao važnu stratešku poziciju zbog kontrole granice i važnih pravaca pa je bio čest razlog borbi između stanovnika Venecije i Trsta.
Nakon lagane nadoknade putem izgubljenih kalorija i razgledavanja zidina krenuli smo šumskim putem do Svete jame smještene u neposrednoj blizini vidikovca. Ova krška špilja dubine je 44 m a dužine 231 m, a udaljena je svega tristotinjak metara od grada Socerba. U njoj se nalazi jedina podzemna crkva u Sloveniji. Legenda o pećini kaže da je u njoj, u IX. Stoljeću, dvije godine kao pustinjak boravio sv. Socerb nakon što je prešao na kršćansku vjeru. Kršćani ga slave kao mučenika jer ga je zbog njegove vjere prema zapisima dao ubiti tršćanski guverner. Njegove posmrtne ostatke čuvaju u crkvi sv. Justa u Trstu. Sama špilja zaštićena je vratima ali se kroz rešetke i otvor s gornje strane ipak može pogledati impozantna prostorija s oltarom što smo i učinili radoznalo pogledavajući kroz rešetke čekajući da nam se oči priviknu na tamnu unutrašnjost galerije kako bi razaznali pojedine detalje smještene unutar samog prostora špilje.
Put nas je dalje vodio šumskim putem, te smo laganim korakom prolazeći uz kamenolom došli do ostataka grada Črnog kala. Njega je u 11. stoljeću dao sazidati grof Ulrich I. da bi osigurao cestu iz Rižanske doline prema unutrašnjosti. Prilaz gradu moguć je samo preko mosta jer se smjestio na samoj okomitoj, strmoj stijeni. Od podataka važnih za ovaj grad možemo izdvojiti listopad 1511.g. kada je grad okupirao grof Krsto Frankopan i 1521. g. kada je grad Črni Kal mirovnim sporazumom pripao Socerbskemu gospostvu te je priključen Kranjskoj državi.
Obavijeni duhom prošlih vremena i povijesnih obilježja, lagano smo se spustili u podnožje ruševina.
Došavši na asfaltirani dio današnje rute u pojedinim trenucima smo zaboravili da nismo više u sigurnosti šume te smo pomalo nesmotreno izazivali sudbinu nonšalantno šetajući prometnom cestom, ali budno oko naših vodiča i poneka mala upozoravajuća glasovna packa dovela je sve u red. Laganim hodom prolazeći pod svodovima impozantnog vijadukta još jednom smo bacili pogled na stijenu Mišju peč i sigurno stigli do dogovorenog ishodišta.
U povratku smo se okrijepili nadaleko poznatim slovenskim slatkim delicijama i lokalnim pivom te zadovoljni saznanjem o prijeđenih 18 km puta krenuli u povratak domovima uz kratak dogovor za sljedeći izlet.
Uz nadu da će nas i drugi put poslužiti lijepo vrijeme, pozivamo Vas da nam se priključite u slijedećem izazovu.
Tea