Ima tako nekih izleta koji se planiraju jedne godine pa se zbog nekog razloga (najčešće vremena) odgode za slijedeću godinu. Naravno u nadi da će slijedeće godine biti lijepo vrijeme, vidici na sve strane, sunce taman da ne smeta, bez vjetra,....
Da ne duljim: Fratar. Planiran za 12.11.2023. pa otkazan zbog lošeg vremena. Ove godine 13.10.2024. Pa to je mjesec dana ranije i nema šanse da će biti loše vrijeme. Ali...uvijek onaj ali....
Nakon subotnjeg prelijepog jesenskog dana osvanula je prilično siva nedjelja. To nije spriječilo oko 30-tak članova društva da se skupe na Milihovu, potrpaju u aute i krenu prema Podkilavcu. Početnom mjestu našeg uspona. Lagano zagrijavanje prema prvom usponu...i počinje... Nakon par minuta prvo skidanje viška jakni. Nastavljamo dalje. Cca slijedećih 10 minuta: skidanje drugog dijela ekipe. Sad to ponovite još dva puta. Tako nam je brzo prošlo prva ura hodanja. I tko je ikad bio s nama zna šta sada slijedi: marenda.
No konačno smo krenuli hodati kako treba. I usponi su se pojavili te se naša mala kolona rastegnula. Glava kolone u oblacima, ostatak čvrsto na putu. Na svu sreću smo bili na beskonačnim livadama pa smo se uvijek vidjeli.
Pošto je ipak uspon na Hahlić (po bilo kojem putu) malo naporan, grupa se je raspodjelila na one koji će otići samo do doma (i tamo pokušati spasiti nešto maneštre za ostale) i na one koji će krenuti na naš cilj, na Fratra. Dakle, 'fratrovci' su ubrzali svoje korake, a s obzirom na vjetar koji nam nije dao mira, to i nije bio neki problem. Sve da se zagrijemo. Ili ohladimo. Ili šta već. Jer do pentranju po vršnom dijelu (naravno kameniti dio) bio je još dva-tri stajanja sa skidanjem-oblačenjem.
I konačno vrh. Malo maglovit. Prekrasnih pogleda na Kvarner samo na slikama s interneta od nekih drugih sretnika. Usprkos takvom (ne)vremenu zadržali smo se na vrhu za još jednu marendu, malo ćakule i naravno slikanje. Kad smo se dovoljno smrznuli krenuli smo dalje. Drugim putem prema domu. Kamik na kamiku. Pa konačno malo normalnog puta po šumi. I ponovo kamiki. I nikad kraja kamikima. Ili ipak ima kraja? Ima, ima. Poslije kamika slijedi livada. Odmor za već umorne noge. Ali briga za vodiče jer markacije nastaju i nestaju i ponovo nastaju cca 50 metara lijevo pa desno pa opet lijevo. Livadni cik-cak do doma. I nekakva maneštica sa zasluženim odmorom.
A poslije odmora još otprilike 2 sata spuštanja po strmom kamenito-travnatom terenu do Podkilavca gdje su nas dočekali naši auti. Sreća na našim licima neizmjerna. Em smo došli em smo cijeli dan uživali. Slijedeći put na Fratar idemo u rujnu. Možda nam se posreći. To ćemo isprobati za dve-tri-nekoliko godina.