Još jedna neprospavana noć je iza nas. Uzbuđenje, neizvjesnost od prognoze ili strah od kašnjenja, tjeraju nam strah u kosti u iščekivanju svitanja i polaska na put. Današnje polazište: Milihovo, 05.30 h. Strah nestaje samim dolaskom na parkiralište. Puni entuzijazma tražimo poznata lica i iščekujemo polazak. Uz jutarnji pjev ptica odzvanjaju ritmovi iz automobila osoba mlađe životne dobi na povratku s kasnog noćnog provoda.
Krećemo. Ovom pohodu pridružili su nam se i prijatelji iz PD Obruč. Ugodna vožnja Petrolejskom cestom, skupljanje ostatka ekipe u Rupi i ekpica je na okupu. Cijelim putem izvrivale su s rosnih livada radoznale glavice razigranih srnica. Neizbježno ispijanje kave na auto-putu ovaj put je obogaćeno odličnim krafnama kojima nitko od prisutnih nije mogao odoliti. Nakon predaha od vožnje i ponekog krepkog sendviča, sada vedriji i razgovorljiviji nastavljamo putovanje. Poneki sneni pogled i kimanje glavom dok kapci postaju teški sada postaju rijetkost.
Širom otvorenih očiju stižemo na naše odredište: Planina pod Golicom. Izlaskom iz autobusa uronili smo u prekrasno sunčano jutro koje nas je prihvatilo širom raširenih ruku i zadovoljno krećemo u pohod.
Krećemo ka našem cilju: vrh GOLICA ( 1.836 m). Postaje nam jasno kako je Golica dobila ime: upravo zbog svog izgleda - iznad 1.500 m cijelo područje je travnato i golo te strši iznad šumovitih obronaka koji se lijeno skladno prostiru u svojoj raskoši zelenila koje samo proljetni ugođaj može pružiti. Razbuđivanje na osvježavajućem planinskom zraku unijelo je i dašak vedrine i humora te su poneki od sudionika pronašli sličnosti između izgleda planine i ljudskih obilježja te na početak pohoda stavili pečat vedrine. Pogled na dom koji se smjestio na samoj granici između šumovitog i travnatog područja mami nas k sebi. Lakim korakom nailazimo na mnoštvo istomišljenika, zaljubljenika u prirodu, pretežno Slovenaca, koji su svi došli s namjerom da iskoriste predivan dan što je bolje moguće.
Već na samom dnu čarobno okruženje. Znali smo da je Golica poznata po zaštićenim narcisima i zato je pravo vrijeme za posjet Golici upravo svibanj. Narcisi u punom cvatu dali su nam priliku da ukrademo djelić ovog rajskog predjela i spremimo ga u sjećanje.
Lokalno stanovništvo narcise pak nazivaju „ključanice“ iz razloga što cvjetovi kukcima ne dopuštaju oprašivanje („zaključani“ su). Polja narcisa su se do 2. Svjetskog rata prostirala do samog vrha, dok su danas njihova staništa bitno manja jer ih ugrožava moderan način mehanizirane obrade zemlje i kemijska gnojiva, koji sadrže kalij i fosfor. Intezivno gnojenje pospješuje rast maslačka i trave koji istiskuju narcise. Osim narcisa, na Golici se nalazi pregršt raznolikog bilja koje smo imali priliku vidjeti u svoj svojoj raskoši boja, a posebno treba istaknuti da su svoje stanište ovdje našli i ugroženi gorski dimek (Crepis bocconi) i alpski lisičjak (Diphasiastrum alpinum).
Na raspolaganju za uspon su nam bila dva puta: kraći (2 h) uz kuću na Golici i duži (3 h) preko sedla Suha, ispod Male Golice i Krvavke do vrha Golice. Mi smo odabrali kraću rutu. Neki su se poveselili da je ruta kratka pa ćemo mi to nabrzinu obaviti, ali velika gužva, poneki zahtjevniji uspon i sunce koje je pri višim predjelima već dobro ugrijalo usporavalo je osvajanje livada ispred doma. Pogled koji se pružao u daljinu bio je dostatna nagrada za uloženi trud svih sudionika.
Dom na osunčanom proplanku (1.582 m), mnoštvo ljudi koji ležerno piju raznorazne napitke i časte se delicijima dali su nam dojam da smo akteri nedjeljnje „špice“ u planinama. Ali ova „špica“, za razliku od velikih, napučenih gradova, svojom spontanošću, jednostavnosti i neuniformiranosti čovjeku pruža okrjepu za dušu i puni baterije na duži rok. Ukusni sendviči i raznovrsne sočne voćne salate, te neodoljive slatke kiflice mamile su uzdahe.
Nakon predaha, dio odvažnije ekipe uputio se do vrha Golice (1.836 m). Strmi uspon za neke je bio prezahtjevan te su ipak odlučili pričekati povratak ekipe u neposrednoj blizini doma te usavršiti ten.
Nije nam trebalo mnogo vremena da stignemo do vrha. Ukomponirani u četu, poput mrava koji skladno vijugavom stazom neumoljivo hodaju, popeli smo se do odredišta. Vrh je ispunio sva naša očekivanja. Iako smo već prije imali predivan pogled s mjesta gdje se smjestio dom, dolazak na vrh je pružio nešto sasvim drugo. Sada smo uz pogled na slovenskoj strani: Karavanke sa Stolom i Košutom, Kamniške Alpe, Ljubljanska kotlina, Snežnik, Julijske Alpe s Triglavom i Škrlaticom, Martuljkova skupina sa Špikom, zapadni dio grebena Karavanki s Klekom i Hruškim vrhom, dobili novi poklon. S vrha se otvorio pogled na austrijsku korušku stranu – zelenu dolinu Rosental (Rož) s vijugavom Dravom, kotlinu s Klagenfutom (Celovcem), Wörthersee (Vrbsko jezero) - najveće jezero tog područja (19,39 km²), zapadno od njega Faaker See (Baško jezero, 2,33 km² ) i Ossiacher See (Osojsko jezero, 10,6 km²) te Villach. Čak se u daljini sramežljivo nazirao i velebni Glossglockner.
Uživanje na vrhu bilo je nepocjenivo. Pečatiranje dnevnika, fotografiranje i lagano grudanje preostalim krpicama snijega koje su se opirale suncu zadnjim atomima snage. Odlukom da krenemo drugim putem do doma, započeli smo povratak. Poneki su se putem zapitali da li smo na pravom putu, ali silskom smo naišli na toliko prekrasnih polja prepunih cvijeća te smo u potpunosti doživjeli svu ljepotu krajolika i simbola ovog kraja i svaka zabrinutost je nestala.
Povratak ka domu i okupljanje prije silaska s planine protekao je u vedrom duhu te smo nakon kratke okrjepe krenuli u podnožje. Skupina nam se lagano razvukla te je svatko svojim tempom, sukladno afinitetima, prilagodio tempo silaska.
Dok su neki hedonistički, lakim korakom i ugodnim čavrljanjem pokušavali odgoditi kraj priče, drugi su bržim tempom iskušavali svoju razinu kondicije i fizičke spreme. Svako u skladu sa svojom percepcijom, proživio je dan na svoj način. Povrtakom do autobusa, uz osvježenje u obližnjem potoku, krenuli smo u povratak u stvarnost.
Ljudići moji sve što je lijepo kratko traje, ali ovaj uspon svakako zaslužuje ponovni susret jer nas je očarao na način da smo se i mi osjećali lagano i razigrano kao u polki «Na Golici« te smo se u polusnu, umorni, ali zadovoljni vratili kućama cupkajući nogama.
Tea