Ove subote (30.11.2019) konačno je osvanuo, nakon previše kišnih dana, jedan prekarasan dan. Naravno da se takve prilike ne propuštaju te je nas 12 krenulo na društveni izlet u Sloveniju. Cilj nam je bila Hrpeljska gora, odnosno po njezinom starom nazivu Mišja šoga. Cilj nam se nalazio na respektivnih 737 metara. Iako će neki pomisliti da to i nije neka zavidna visina vrijedna izlaska iz kuće mi nismo ostali razočarani. Pogled s vrha pruža se sve do Italije i Trsta (raspoznavanje građevina bila je zanimljiva igra na samom vrhu) a na drugoj strani iz daljine nas je gledao Snežnik.
Sam put nas je od parkirališta u Prešnici vodio pored željezničke pruge nakon čega je uslijedio brzinski prelazak pruge (vlakovi redovno prolaze svakih 15-tak minuta). Dalje je put ugodan za hodanje: široke bijele ceste i šumski puteljci pokriveni jesenskim lišćem. I u jednom trenutku, skoro pa neočekivano, iz šumskog pejsaža izlazi se na vrh Mišje šoge koji je u potpunosti kameniti.
Pošto je na vrhu puhalo na njemu smo bili relativno kratko: slikanje, pečati, prepoznavanje zgrada u Trstu. Silazak je uslijedio s druge strane: oko 5 minuta kamenja i kamenitih puteva te povratak u šumu i na bijele ceste.
Po povratku stali smo pored Lovskog doma na Glavico od kuda smo još jednom mogli uživati u lijepim pogledima na more.
A sad, još jedna legenda (prepisano s Wikipedije) koja možda može objasniti kamenti vrh Hrpeljske gore: legenda govori da je na Mišjoj šogi svoj grad imao Dobrila tat. Iako mu ime navodi da je bio lopov priče govore da je ustvari bio dobar čovjek koji je uzimao od bogatih (i korumpiranih) te sve ukradeno dijelio sa siromašnim stanovništvom nastojeći da ga nitko ne vidi i ne upozna. Što se s njim dogodilo ntko ne zna jer ljudi govore da je jedne večeri na vrhu bila utvrda a da je ujutro više nigdje nije bilo. Samo hrpa kamenja ispod koje se nalaze škrinje sa zlatnicima i srebrnjacima.