TUHOBIĆ – „Tehnički nezahtjevan izlet“
Trebao je to biti samo još jedan nezahtijevan izlet. Kao i obično okupljanje u centru Viškova okupilo je entuzijaste koji su vjerovali da dan bez kiše mogu provesti u ugodnom društvu na svježem zraku.
U dobrom raspoloženju krenuli smo automobilima do mjesta polazišta – Zlobina. Pomalo uspavani Zlobin sneno nas je dočekao i mi smo sa zadrškom ulazili u jutarnje rasprave da ne bismo narušili sklad usnulog mjestašca. Sigurnim korakom krenuli smo puni volje da izvršimo sve zacrtane zadatke prema unaprijed utvrđenom planu. Putem smo sreli pokojeg ranoranioca koji je već obavio jutarnju kupovinu i vrijedne radnike koji su pripremali konje za vuču, koji su strpljivo čekali da im se namjesti oprema, kako bi krenuli u šumu po bremena cjepanica koja su vrijedne ruke već pripremile za izvlačenje iz šume.
Napokon, na vrhu uzbrdice na putu iz Zlobina prema Fužina, skrećemo lijevo šumskim putem prema prvom današnjem odredištu: vrhu Jelenečiću.
Veseli što vrijeme nije pokazivalo naznake skorih padalina krenuli smo se prvo oblačiti pa potom svlačiti kako bismo, svatko prema svojim navikama, našli svoju idealnu odjevnu kombinaciju za uspon.
Vijugavim putem krenuli smo puni volje razmatrajući nadolazeće planirane destinacije, usput se prisjećajući i starih zgoda i nezgoda sa prethodnih druženja. Jutarnju uspavanost otprhnuo je uspon na kojem smo, nakon relativno laganog orijentiranja i praćenja markacija, naišli na ledinu na kojoj se svaki trag staze gubi. Surovi vremenski uvjeti oštetili su stabla koja su otužno ležala i čekala da ih netko ukloni dok smo mi istraživački tražili tragove označenih puteva. Sigurnost da smo na pravom putu davale su nam jedino informacije sa aplikacija na modernim pomagalima ali dok nismo naišli na oznake na stablima nismo si dopustili da se opustimo i krenemo bezbrižno dalje. Oprezno smo koračali, zajedničkim snagama tražeći oznake na stazi, jer samo trenutak opuštanja i već ti se čini da nisi na pravom putu. Još jednom smo konstatirali kako bi se ipak putevi i oznake na stazama trebale bolje održavati. Cijelim putem ili smo vidjeli oznake pa nam se činilo da nema pravog puta (neki su primijetili da nas cijelim putem prate barikade kao da netko opstruira naš pothvat) ili nam se činilo da smo na dobro utabanoj stazi ali smo povremeno gubili iz vida markacije.
Kad smo očekivali da smo došli do prvog današnjeg odredišta ponovno smo malo bauljali naokolo tražeći oznake, uglavnom ih nailazeći na podu na odbačenoj kori ogoljelih stabala. Ali snježne krpice zadnjih znakova zime i nježne glavice umornih visibaba i prkosne razigrane grančice ljubičastih jorgovana (ili majevice kako ga mi volimo nazivati) priredile su nam dobrodošlicu i razveselile naše dječje duše veselih članova PD Viškovo. Cijelim putem pratio nas je opojni slatkasti miris medvjeđeg luka pa smo se ponadali da će nam i sam miris pomoći za čišćenje organizma jer ga se nismo usudili degustirati.
„Juhuu!“ - uzviknuli smo veselo u glas, ugledavši lijepi krajolik na ovom spoju Primorja i Gorskog kotara. S jedne strane ogledavali smo snene brežuljke Gorskog kotara i jezero Lepenicu dok se s druge strane sramežljijvo nazirao Kvarnerski zaljev u sivo-plavim tonovima pružajući utisak lijenog proljetnog umora.
Nažalost, nismo našli pečat kojim bi obogatili naše knjižice za uspomenu i uzeli podsjetnik na današnje osvajanje ovog vrha, ali smo zadovoljni ostavili našu naljepnicu na metalnoj oznaci, kako ipak ne bismo doveli u pitanje da li smo mi zaista kročili nogom na njega.
Sa zadovoljstvom smo prostrli trpezu i upustili se u istraživanje sadržaja naših ruksaka. Sva osjetila su uživala dok smo veselo čavrljali i protresali zanimljive trenutke današnjeg uspona. Bilo je tu teških uzdaha, veselog poskakivanja po snježnim dijelovima, ali i testiranja da li blatnjavi put može poslužiti kao tobogan ako se previše opustiš pa tražiš slijedeću prepreku ili barikadu a ne vidiš onu ispred sebe.
Nakon okrijepe bili smo spremni za nastavak. Putem smo nailazili na tragove koji su nam ukazivali da je ovo ipak predio bogat životinjskim svijetom – primijetili smo da su to tragovi jelena i divlih svinja (pojedinci su bili u čudu kad su se upoznali sa činjenicom da divlja svinja može izazvati ozljede u predjelu prepona koje nisu nimalo bezazlene).
Još uvijek smo morali biti na oprezu prilikom traženja markacija, ali nakon nailaska na predio na kojem se spajaju putevi prema Liču i Fužinama, Tuhobiću i natrag prema Jelenčiću, hrptem smo nakon sat vremena stigli na vjetrovit Tuhobić (1.109 m) koji nam je pružio prekrasan pogled na sve strane na ovom spoju plavog i zelenog, kako rado znaju reći djelatnici turističkih zajednica ovog kraja: „KORAK OD MORA DVA OD GORA“.
Dok nam je vjetar milovao lica ovjekovječili smo pohod sa ozbiljnim i neozbiljnim bilježenjem trenutaka na predjelu na kojem se nalazi razrušen geodetski stup te odlučili da, nakon pečatiranja pohoda i upisivanja u knjigu utisaka, krenemo u zaklonjeni predio kako bi uzeli kratku stanku nakon uspona. Kapljice kiše povremeno su nas požurivale da produžimo korak. Silaskom sa golišavog Tuhobića u šumoviti predio odmorili smo u blizini lovačke kućice „Srndać“ lovačkog društva iz Hreljina.
Da tajanstvena šuma krije mnoge tajne govori i spomenik koji je u pomalo zabačenom i skrivenom djelu šume podignut u čast osnivanja partizanskog logora Tuhobić. Logor partizanskog odreda „Božo Vidas – Vuk“ osnovan je u kolovozu 1941.g. Odred je dobio ime po predratnom sindikalcu ubijenom u Zagrebu 1931. godine i kroz njega je prošlo mnogo ljudi iz ovog kraja i Primorja.
Spomenik koji svojim proporcijama nadmašuje mnoge u okolnim naseljenim područjima sakrio se okružen gustom šumom u blizini kojeg se nalazi i kamena šterna napravljena početkom 20-og stoljeća a renovirana 1978.g.
Krenuli smo put povratka, djelom šumskom cestom, djelom blatnjavom stazom koju su izrovala umorna kopita konja za vuču. Veselo smo primijetili da su svježe markacije ipak osigurale da sigurno siđemo u podnožje iako smo se na pojedinim dijelovima morali provlačiti kroz oštro grmlje, prkosne jele i stara srušena stabla koja su uporno otežavala prolaz. Već pomalo umorni, konstatirali smo da se ovaj „tehnički nezahtjevan uspon“ ipak pretvorio u ozbiljan pješački pothvat jer nam se nakon podužeg zimskog perioda ipak malo teže prilagoditi planinarskim zahtjevima pa makar i ovih nezahtjevnih uspona.
Povratak u još uvijek pomalo uspavani Zlobin podsjetio nas je da bismo trebali početi razmišljati o novim pothvatima i mogućim osvajanjima novih vrhunaca.
Do slijedećeg uspona!
Tea