12.07.2020. PD Viškovo bilo je na Kolovratskim stijenama.
Kao i obično, skupljanje na Milihovu, raspoređivanje po autima i izlet je započeo.
Najprije malo planinarskih činjenica:
Kolovratske stijene jesu usamljeni greben na samom rubu Velike Kapele, tamo gdje se Gorski Kotar pretvara u Primorje. Vrh je stjenovit i do njega se dolazi kratkim usponom po stijenama. S vrha se vidi Gorski Kotar, Velebit, more u daljini...
Da ne bi bilo zabune: postoje dva vrha Kolovratskih stijena: zapadni, visok 1099 m do kojeg nema označenog puta i istočni, 1090 m na kojem smo mi bili.
Naše planinarenje započelo je u Luci Krmpotskoj, na samom početku makadamske ceste koja vodi prema zacrtanom cilju. S obzirom na kišu koja je prestala padati par sati prije polaska i prilično jaku buru krenuli smo u ostavirenje našeg zimskog uspona na Kolovratske stijene usred ljeta.
Nakon otprilike kilometr hodanja po makadamu došli smo do pravog planinarskog puta koji nas je dalje vodio po livadama (s prekrasnim pogledima na more), po šumi (bez prekrasnih pogleda na more), dijelom ponovo po makadamu, ...
Dolaskom na glavno raskršće usred ničega krenuli smo dalje nizbrdo gustom bukovom šumom do Kolovratskog polja.
Kolovratsko polje je ogromna livada prepuna livadnog cvijeća (kao da na livadama može biti neko drugo cvijeće!). U ranim jutarnjim satima se tu mogu sresti konji na ispaši.
Izlazak iz livade vodi na cestu da bi se dalje krenulo uzbrdo kroz gustu šumu i gustiš od zelenja (u ponekim trenucima neke osobe se nisu ni vidjele od veličine zelenila) do pod samu vršnu stijenu.
Uspon na sam vrh Kolovratskih stijena traje oko 5 minuta i ne zahtijeva posebno umijeće. Dovoljno je samo malo spretnosti i uz priču i slikanje stignete do vrha bez problema.
Iako je na vrhu puhala bura svi smo pronašli svoj kutak gdje najmanje puše (što je ipak bilo malo čudno da na malom vrhu nas 10 nađe mirno mjesto za sjesti i jesti, ali uspjeli smo i to).
Povratak do auta bio je istim putem (naravno obrnuti smjer).
Pošto smo naš uspon i povratak obavili u predviđenom roku slijedio je dodatak plus izletu: posjet Staklenoj kapelici i Nebeskim labirintima (samo 1 od njih 10 - tek toliko da vidimo kako to izgleda).
I sada slijedi objašnjenje promjene naziva PD Viškovo u PD MSA koje ste mogli pročitati na Viberu:
svaki izlazak na makadamsku cestu (a toga je bilo nekoliko puta) netko je popratio s rečenicom 'Mogli smo autom do tuda.' da bi izlazak na asfaltirani dio ceste SVI potvrdili s rečenicom 'Mogli smo autom do tuda.' Dakle, postali smo pravo MSA društvo.