Milihovo u 7 ujutro. Nas 12 se skupilo i mogli smo krenuti na planirani mjesečni društveni izlet. Smjestili smo se u aute i krenuli smo na Krim, 1107 visoku planinu smještenu na južnom rubu Ljubljanske kotline.
Uspon prema Krimu bio je od smjera Rakitne, većim dijelom po šumskoj cesti. Manjim dijelom je trebala bili lijepa šetnje kroz šumu koja se pretvorila u poskakujuće hodanje po blatu. Za radoznale: nitko nije pao, nije bilo blatne robe do vrha glave. Samo su gojzerice uživale u lokvama i blatu. Još malo ceste i za sam kraj kratki uspon kroz zasnježenu šumu.
Nakon 1,5 h ugodnog hodanja došli smo do vrha. Na vrhu se osim doma nalazi i staro postrojenje JNA s repetitorom.
S vrha bi se trebalo vidjeti prema Ljubljani, Karavanke, Kamničke Alpe, Savinjske Alpe... Kao što rekoh: trebalo vidjeti ali je bila magla. Iako mi neki tvrde da je bilo sunce i lijep sunčani izlet. I još uvijek me pokušavaju uvjeriti da je bilo sunce...A možda sam ja prespavala dio hodanja?
Nakon kraćeg odmora, dužeg obilog ručka (u obliku sendviča), finog deserta (Hvala Dušanki što nam se ponovo pridružila. Mogla bi još koji puta na ovaj način :) ) krenuli smo natrag. Ponovo cesta (dolje bez zasnježene šume), blatni raj za gojzerice, još malo ceste. Povratak na početnu točku u poslijepodnevnim satima.
I time je završeno službeno planinarenje za ovu godinu. Manje-više. Da se ne zaboravi još nas čeka adventsko planinarenje (Calmuz) i božićna šetnja.
Ove godine je bilo 20-tak izleta (što drušvenih, što vodičkih). Na svakom smo se lijepo proveli i družili. Nadam se da će slijedeće godine broj izleta biti malo veći a i da će broj sudionika po izletima biti malo veći nego ove godine.
A da bi se izleti mogli i održati pozivam sve planinare i planinarke da upišu svoje želje i prijedloge za osvajanjem raznih vrhova.
Biba