Dan pokreta na dugo očekivanu višednevnu planinarsku turu na Krn i okolicu konačno je došao. Vremenska prognoza baš nije bila ohrabrujuća ali to nam nije nimalo smetalo. Dapače, kada smo se svi poustajali iz naših toplih domaćih kreveta pogled kroz prozor bio je prilično lijep: ceste suhe, kiša ne pada. I tako suho vrijeme je potrajalo sve do izlaska iz stana.
Na Milihovu smo svi, nas 11 prijavljenih, bili spremni za pokret točno u pet ujutro. Put do Lepene je dug a uz neprestanu pratnju kiše i pomalo zamoran. Tijekom putovanja imali smo i malo zdravstvenih problema zbog čega smo se u Tolminu morali razdvojiti od dijela naše grupe: nekih koji su ostali kao pratnja i potpora (te nam se kasnije pridružili) i nekih koji su ostali prespavati u Tolminu te drugi dan krenuli za Rijeku.
Ostatak grupe je nastavio vožnju prema Lepeni. Parkirajući se ispred doma dr. Juga Klementa u Lepeni, sunce je konačno čulo naše pozivanje i počelo se prikazivati. Uspon do Doma pri Krnskih jezerih nije zahtjevan, ali je s puno opreme dosta naporan te nam je trebalo oko 3 sata da se popnemo. Pošto se, iz opravdanih razloga, naš dolazak u dom pomaknuo za nekoliko sati od predviđenog kratkog izleta za popodne prvog dana ture se je odustalo te smo se samo prošetali do Krnskog jezera.
Drugi dan je započeo s prekrasnim vremenom, kao izmišljenim za uspon na Krn (2245 m). Po putu smo nailazili na manje i veće snježne dijelove koji su se izmjenjivali s kamenitim usponima i zelenim travnatim dijelovima.
Prije samog uspona na vrh, otišli smo do Gomščkovog zavetišča na Krnu gdje su nam društvo u marendanju radile dvije ovčice. Od zavetišča do samog vrha potrebno je desetak minuta strmijeg uspona. A sa samog vrha Krna pogled je sezao sve do naše Učke. Bila je sitna i malena ali se lijepo vidjela.
Nakon silaska s Krna popeli smo se na Batognicu. Batognica je 2164 m visoka planina, koja je za vrijeme 1. Svjetskog rata bila poznata kao poprište "Rudarskog" rata. Ostaci sukoba između Talijana i Austro-Ugarskih vojnika još uvijek su vidljivi na svakom koraku. Krater eksplozije od 4100 kg exploziva vidljiv je s okolnih vrhova. Pretpostavlja se da je od te eksplozije pravi vrh je urušen za destak metara.
Cjelokupni lokalitet prezentiran je u sklopu međunarodnog projekta Put mira kojim se nastoji sačuvati uspomena na mnogobrojne vojnike poginule na frontu oko Soče.
U sastavu Kaiserlich Und Königlich vojske (ili u prijevodu Carska i kraljevska vojska Austrougarske) učestvovale su i brojne jedinice iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Upravo su Batognicu branili i vojnici iz područja Zagreba.
Nakon ragledavanja Batognice, prošli smo ispod Peski po lijepo uređenom siparu te u daljini vidjeli i treće krnsko jezero, Lužnicu. U nastavku hodanja došli smo do spomenika austro-ugarskom vojnicima, malo se odmarali te krenuli dalje po zasnježenom putu do travnatih dijelova obilaznog hoda oko planine Šmohor do doma.
Treći dan ture započeli smo u smanjenom broju (jedan član je zbog zdravstvnih razloga odustao od hodanja ali je dobio zadatak da nam dnevni boravak u domu odražava toplim i suhim dok se mi ne vratimo). Zamišljeni plan smo u potpunosti ostvarili. Najprije smo posjetili lokalitet Za Lepočami, gdje se nalazila komanda vojnog sektora Rapalske granice zadužene za ovo područje. Nakom kraćeg zadržavanja i istraživanja nastavili smo put prema Bogatinskom sedlu (gdje su svi mobiteli počeli veselo zvoniti i javljati o pristiglim porukama - prvi pravi signal nakon nekoliko dana). Oblaci su se malo počeli poigravati s nama te skrivati plave dijelove neba a u daljini se vidi dom na Komni te smo, nakon što smo se svi javili svojim obiteljima, krenuli dalje. Taj dio puta nije naporan, staza se vidi cijelom dužinom te uz veselo pričanje put je brzo prošao. Negdje, pred samom Komnom kiša je malo razmišljala hoće li padati ali odustala je skoro odmah. Na Komni smo bili kratko. Taman toliko koliko je trebalo da pogledamo Bohinjsko jezero, skupimo pečate i kratko se odmorimo.
Uz prve slabašne kapljice kiše, krenuli smo natrag prema Koči pod Bogatinom (15 minuta udaljenosti između ova dva doma), te u ovu prijaznu planinarsku kuću ušli s pravim naznakam pljuska.
Vani pljusak, kuća zagrijana, iz kuhinje se šire opojni mirisi hrane ... i logično je bilo da smo obavili jedan fini ručak na 1513 m nadmorske visine.
S prestankom kiše i punim trbuščićima krenuli smo natrag prema polazišnoj točki. Nažalost, kiša je ima malo drugačije planove od naših želja te smo desetak minuta prije 'našeg' doma svi nabrzinu oblačili kabanice i nadali se da neće baš jako padati. E kako smo se prevarili!
Ali, onaj naš član koji se ostao odmarati, uvidio je kakva je nebeska situacija te nas je dočekao sa zagrijanim prostorom, donio nam topli čaj i za mrvicu vremena svi smo opet bili osušeni, zagrijani i u suhoj robi.
Ovo treće veče našeg boravka u domu je prošlo u kartanju, imali smo i književni klub, tečajeve slaganja kabanica i ... kratki dogovor o zadnjem danu, danu povratka te planiranom izletu iznenađenja.
Pošto je zadnja noć bila kišovita i kiša nije prestajala do 8 ujutro, kući smo krenuli kasnije od očeivanog tako da je planirani izlet iznenađenja (Koča na Planini Razor) pretvoren u posjet Vršiču i Muzeju slovenskog planinarstva u Mojstrani.
A za kraj, ukupno smo prohodali nešto manje od 50 km a zbrojeno, po svim danima, prešli smo 3000 m visinske razlike.