Iako je sam uspon na Medvednicu bio planiran kao idealno proveden dan u prirodi na Dan zaljubljenih, silom prilika ili neprilika, izlet je odgođen za nedjelju 21 veljače 2016. godine (na veliko zadovoljstvo pojedinaca mlađe životne dobi koji su ipak Valentinovo proveli u društvu „boljih“ polovica na romantičoj večeri). I nije se pogriješilo. Vremenske prilike bile su nam naklonjene i vesela družina ljubitelja prirode mogla je nesmetano krenuti na još jedan planinarski pohod. Polazak je protekao glatko, po planu točno u 6.00 sati iz Viškova. Nasmiješena lica i veselje što ćemo skupa provesti još jedan dobro iskorišteni dan stvorili su u autobusu magičnu atmosferu koja nas je pratila cijelim putem do dolaska u Zagreb, pa potom u Gornje Čučerje gdje naš uspon poprima obilježja planinarskog pohoda.
Desetminutno navlačenje opreme, odluka o odabiru najugodnije odjeće, kratki osvrt na nebo i spremni smo za polazak. Nakon kratkotrajnog pješačenja nailazimo na prvu prepreku. Preispitivanjem terena ustanovljeno je da put započinjemo pravim „vodenim“ krštenjem. Bujica vode koja je presjekla šumski put bila je prvi izazov toga dana. Dok su odvažniji pojedinci bez oklijevanja pregazili vodenu bujicu, drugi su ipak pričekali da se pripremi prelazak preko iste slaganjem kamenih oblutaka. Bilo je i dosjetljivih koji su pak ovom izazovu doskočili na način da su bosih nogu prešli prepreku kako bi ostatak dana ipak proveli u suhoj obući. Nakon malog oklijevanja ipak smo svi uspješno položili prvi zadatak. Bravo mi!
Niži djelovi uspona većinu nas nisu baš oduševili. Blatnjavi put, prekriven lišćem, vrebao je s mnogobrojnim skliskim iznenađenjima. Srušena stabla i slabo markirane staze cijelim putem su nas držale u stupnju pripravnosti i opreza kako bi sam uspon protekao prema zacrtanim planovima. Sam uspon nije bio pretjerano zahtjevan te nakon približno dva sata hoda, čak i prije očekivanja mnogih, Lipa - istaknuto bilo strmih strana s Rogom (742 m) kao najvišim vrhom je pokoren. Na vrhu nas je ugostio planinarski dom Lipa. Planinarski dom "Lipa" izgradilo je 1967. godine Planinarsko društvo "Lipa" iz Sesveta.
Dom se nalazi na uzvisini zvanoj Rog na nadmorskoj visini od 709 m zbog čega dom ima puni naziv "Lipa-Rog". Nakon lagane okrijepe planinarskim eliksirevima i ostalim blagodatima kalorične hrane, koje nikad ne nedostaje u svakoj pravoj planinarskoj naprtnjači te neizbježnom štrudlom od jabuka, osvojili smo i vidikovac - stup s rešetkastom konstrukcijom i platformom postavljenim 1970. godine popularno zvan "piramida". Ova razgledna piramida pruža prelijepi pogled na Zagorje i Posavinu te joj ni mi nismo odoljeli. Ovaj dio Medvednice prema dojmovima razmijenjenim sa zatečenim planinarima iz okolice je po mnogima najljepši upravo zbog slikovitih livada i vidikovaca kojih nema u drugim dijelovima Medvednice. Upravo iz tog razloga u domu je vladala poprilična gužva i žamor isprekidan veselim dječjim povicima i smijehom razdraganih obitelji koji su odlučili dan iskoristiti za obiteljsko druženje.
Vrijeme je za povratak. Prebrojavanje članova označilo je početak nastavka druženja s Medvednicom. Ispod samog vrha silaskom drugom strane Medvednice put nas je vodio do proplanka na kojemu je pored šume tiho iznjedrila Kapelica Hrvatskih mučenika. Lagano vrludanje stazama i pozorno traženje pravog puta vodilo nas je snenom Medvednicom. Topla štrudla nekima je u mislima budila bakina upozorenja da se vreli kruh i kolači ne konzumiraju prenaglo, ali neodoljivi mirisi svježe pečene delicije često nas odvedu na stranputicu. Cijelim putem veselu četu pratilo je uporno zujanje i pozorno vodstvo odgovornih vodiča te nije bilo mjesta za nikakva neugodna iznenađenja. Uz stalni oprez i konstanti oprezni odabir najpovoljnijeg pravca kretanja zbog vrebajućih skliskih kanala i podlo skrivenih suhih grana prekrivenih vlažnim lišćem uspjeli smo ipak ukrasti Zagorju pokoju vedutu u spomenar uspomena. Put nas je odveo i na vidikovac koji pruža pogled na sv. Matej koji nam je probudio nostalgiju za našim dragim kršem. Zaključili smo da nam je ipak veće zadovljstvo koračati surovim, ali stabilnim kršem za razliku od mekanog blatnjavog puta i sklizave staze. Duži kišni periodi priuštili su nam neugodne blatnjave staze ali i veliko veselje kad smo u podnožju kraj seoske ceste naišli na laganu bujicu vode gdje smo poput razigrane djece pokušali barem malo očistiti blatne nakupine sa cipela i planinarskih štapova.
Sam silazak protekao je u iščekivanju obilaska Gupčeve lipe i konzumiranja štrukli. Gupčevu lipu smo dočekali ali nažalost štrukle okusili nismo. Žal za nekonzumiranjem zagorskih specijaliteta ublažio je posjet spomeniku Seljačkoj buni gdje smo si dali oduška i poziranjem poput pravih zvijezda sa crvenog tepiha donijeli malo životne radosti u spokojno okruženje monumentalnog spomenika Matiji Gupcu. Vrludajući uspavanim cesticama krenuli smo u povratak svakodnevnim obvezama i mislima na novi radni tjedan. Snene misli vodile su nas kroz ugodnu vožnju do povratka u Viškovo, uz nezaobilazne pozdrave i želje za ponovnim susretom na novom izazovu rastali smo se i već krenuli mislima u osvajanje novih vrhova.
Vidimo se za mjesec dana!
Tea