Područje Platka, se osim dobro poznatog parkirališta na kraju asfaltirane ceste te blizine dva doma i skijaškog centra, sastoji i od niza planinskih vrhova čije se visine protežu u rasponu od 1000 do 1505 metara. Najpoznatiji od tih vrhova je naravno Snježnik ali i ovi preostali vrhovi imaju svoje vrijednosti. Za jesensko razgibavanje u studenom uprava društva je odlučila da se posjeti jedan od tih vrhova: Mlični vrh.
Do Mličnog vrha može se doći po više planinarskih staza: od planinarskog doma Sušak, od Škrabutnjaka ili od Štaba. Za naše malo društvo od 17 članova odlučeno je da se kreće od Štaba.
To znači: kada se skrene na cestu prema Platku, još malo se vozi i prvo skretanje desno, pored table Ulica Štab je malo parkiralište za naše aute. Rastezanje, pripremanje opreme i možemo krenuti.
Put vodi do napušetnog lokaliteta Štab, mjesta gdje je bila komanda Risnjačkog združenog odreda, te gdje su se odmarali vojnici koji trenutno nisu bili na zadatku u nekom od mnogobrojnih bunkera. Nadalje nas je put vodio stazom prema šumi i livadama s kojiih se pruža prekrasni pogled prema Kamenjaku, moru i Krku.
Nakon slikanja 'pogleda' nevoljko smo krenuli dalje do slijedećeg stajališta s kojeg smo mogli promatrati veliko krdo jelena na susjednim padinama. Samo što jeleni nisu bili nimalo druželjubivi pa nisu htjeli stajati i slikati se. Možda drugi puta hoće. I naravno, kako se u jesen boje grmlja, trave, stijena, ... sve spoje u jednoliko smeđu boju svaki udaljeni grm nam je predstavljao barem jednog medvjeda. Zaključak vodiča je bio: idemo dalje, upalila nam se mašta malo previše.
Nastavak hodanja nas je doveo do Podpliša gdje je 1938 godine izgrađena šterna. Pored nje se nalazi izgrađeno pojilište za divlje životinje.
Nakon ovog kulturnog uzdizanja krenuli smo dalje (još uvijek bez marende) po lijepom planinarskom putu do konačno dovoljno velikog proširenja za malo duži odmor. I nadoknadu kalorija za one jako gladne.
Dalje nas je put vodio do raskršća gdje se razdvajaju putevi za Velu Pliš i Mlični vrh. Naravno da smo krenuli prema Mličnom vrhu jer je to i bio cilj današnjeg izleta. Još malo po stazi u šumi (uz neizbježno preskakanje srušenih stabala), malo po makadamu i konačno smo dospjeli do zadnjeg raskršća na usponu. Krenuli smo desno po slabo markiranoj livadi te nakon petminutnog uspona uz stalno zastajkivanje i promatranje okoline uspjeli smo doći i na sam vrh.
S vrha pogledi na sve strane: Risnjak, Snježnik, Guslica, Grobničke Alpe, Učka, Rijeka, cijeli Kvarner, Velebit u daljini, Viševica, Tuhobić, Bjelolasica,.....svih 360 stupnjeva otvorenog pogleda.
A da se dobre navike ne ukinu uslijedilo je poduži odmor na samom vrhu. Tada je većina sudionika doznala činjenično stanje: pravi Mlični vrh skriva se u šumi na susjednom vrhu. Ali s ovoga je ljepši pogled te su planinari, ne poštujući baš geodeziju i kartografiju, preselili Mlični vrh na njima ljepši položaj. Zato smo mi upravo ovdje gdje jesmo.
Iako je izlet zamišljen kao dijelom kružni izlet od toga se odustalo jer smo zaključili da silazak po klizavoj livadi bez markacija baš i ne predstavlja nešto što se mora obaviti. Slijedom zaključka, okrenuli smo se za 180 stupnjeva i krenuli 'dolaznim' putem natrag prema polazišnoj točki.