Nanos, 27.05.2018.

Nanos, najsjeverniji dio Dinarskih Alpi, je kraška visoravan otprilike 12 km dugačka a 6 km široka. Njezin strmo odrezani rub daje mu poseban izgled te ga se iz daljine može prepoznati kao veliku stepenicu iza Postojne.

Najviši vrh Nanosa je Suhi vrh (1313m), dok je najposjećenije mjesto prostor oko Vojkove koče (1240m) te vrh Pleša koji se nalazi neposredno iznad Vojkove koče.

Nanos se iz daljine može prepoznati i po 50-metarskom radio-televizijskom predajniku koji tamo stoji od 1962. godine.

Područje južnih i zapadnih padina Nanosa je zbog brojih botaničkih zanimljivosti i njihovog prirodnog očuvanja proglašen parkom prirode (1987 godine).
Nanos je poznat još od 1. stoljeća kada su preko njega vodili rimski putevi od Trsta do Ljubljane. U prošlom stoljeću, na prostoru gdje se sada nalazi Vojkova koča, u rujnu 1927. osnovana je antifašistička organizacija TIGR (kratica od Trst-Istra-Gorica-Rijeka). 18.04.1942 na platou Nanosa održana je jedna od prvih bitaka između partizana i talijanske vojske. Partizane je u tu bitku vodio Janko Premrl Vojko po kojemu je i nazvana Vojkova koča. Što se vremenskih prilika tiče, Nanos je 'mokra planina' (prosječno 1881 mm padalina na godinu). Prosječno ima 70 dana s više od 10 mm padavina a nešto više od trećine godine na Nanosu su oblačni dani. Često puše i jaka bura.

Dakle, odlučili smo iskoristiti jedan od onih suhih i sunčanih dana te smo krenuli (nas 15) iz mjesta Razdrto prema Nanosu. Za uspon smo odabrali teži ali zanimljiviji put: po hrbtu planine.
Za uspeti se na vrh potrebno je malo spretnosti i malo strpljenja (jedan-po-jedan na sajlama). Svi smo uspješno obavili taj zadatak a ako je nekome po djelovima i bilo teže sve je to nadoknađeno s predivnim pogledima prema Vipavskoj dolini i dalje prema moru i Kopru.

Pošto je dan bio 'kao izmišljen za boravak u prirodi' iskoristili smo gostoljubivost Vojkove koče i livade iza nje te smo si priuštili prilično dugačak odmor.

Za povratak smo odabrali duži ali lakši put - s druge strane planine po livadama i šumskim putevima. Do crkvice Sv. Jeronima se nismo spuštali jer su se lagano počeli skupljati oblaci (da ne zaboravimo: na Nanosu smo).
Nakon 2 i pol sata hoda stigli smo do polazne točke (suhi, bez kiše, sa sivim oblacima koji su se brzo primicali).