Društveni izlet za mjesec svibanj održao se kako je i planiran u Nacionalnom parku Paklenica.
U rano jutro u 5 sati okupilo se nas 11 članova Društva, neki manje pospani neki više, a neki već super raspoloženi i veseli.
Nakon kraćeg dogovora i razmještaja po automobilima došlo je vrijeme za pokret i vožnju magistralom uz svitanje dana i našeg zaustavljanja za kavu i odmor.
Zaustavljanje u Svetom Jurju se naravno ne propušta i to je već tradicionalno kada putujemo tim krajem.
Nastavljamo vožnju do našeg odredišta Starigrad Paklenica i ulaza u Nacionalni park Paklenica. Nakon kupnje ulaznica ulazimo u Park te se još kratko vozimo do parkinga gdje se opremamo i pomalo krećemo hodati kroz kanjon Velike Paklenice.
Stijene kanjona su već bile prilično popunjene penjačima te se čula komunikacija u stijeni na nekoliko europskih jezika jer Paklenica je raj za penjače iz cijeloga svijeta.
Nakon 15 min hoda i divljenja penjačima okolo po stijenama došli smo do raskršća staza. Tu smo se podijelili u dvije grupe: ekipa od 4 planinara s vodičem kreće prema Anića kuku našoj najvećoj monolitnoj stijeni visine 712 metara a nakon silaska moraju doći do doma gdje će se susresti s ostatkom društva.
Uspon na Anića kuk je poprilično zahtjevan i u zadnjem dijelu zahtjeva dosta spretnosti te upotrebu ruku na nekim mjestima. Uz vrućinu i sparinu stižemo na vrh za nešto manje od 2 sata. Na vrhu zaboravljamo na sve nepogodnosti na putu uz prekrasne vidike na kanjon, okolne vrhove, more, otoke...
Nakon spuštanja s vrha nastavljamo zanimljivom i nadasve lijepom planinarskom stazom, uz razvoj naoblake, preko sela Jurline i Škiljići do Malih Močila gdje nas je i kiša naravno, a što drugo nego malo smočila, te se spuštamo do Planinarskog doma Paklenica gdje nas čeka drugi dio ekipe.
Nakon zajedničkog okupljanja i još malo odmora svi zajedno krećemo prema ulazu u Park i automobilima. Nema više ni traga ni kiši niti grmljavini, ali to nam je vjerovatno znak da se moramo ponovo vratiti u ovo prekrasno mjesto i krajolik.
Vožnja do Viškova ni u povratku nije mogla proteći bez zaustavljanja u Svetom Jurju za još malo odmora, druženja i prepričavanja ovog možda malo napornog, ali prekrasnog i uzbudljivog izleta.
Alen Čančarević
Kao što Alen napomenuo, jedan dio naše ekipe, krenuo je s njim osvojiti Anića kuk. A pošto je NP Paklenica prilično velik ostatak ekipe krenuo je osvojiti Crni vrh (čija je visina nezavidnih 1110 m, a s obzirom da je ulaz u NP Paklenica na stotinjak metara, visinska razlika i nije tako zanemariva).
Do raskršća gdje se skreće prema Malim Močilima i Crnom vrhu potrebno je oko sat vremena. Ovaj put je široka staza po kojoj se šetaju mnogi planinari i turisti. Usput se prolazi pored skretanja za Manitu peć, Markovog mlina, Katića mlina, Lugarnice, nekoliko izvora pitke vode, ...
Prvi dio uspona, do Malih Močila, svi smo prošli bez problema. Nakon kratkog odmora te ugodnog pričanja i razmjenjivanja iskustva s grupom planinara iz Metkovića (koja se spustila sa Crnog vrha) naša mala grupa se raspolovila te je troje članova krenulo prema domu, a ostatak je hrabro krenuo dalje u visine.
Uspon nije tehnički zahtjevan ali je zbog vlažnog kamenja, otpalog lišća i skrivenih korjenja tražio dosta pažnje i koncentracije pri hodanju. Nakon otprilike sat vremena uspona dospjeli smo na vrh. Ali, na našu žalost, ostanak na vrhu je bio kratkotrajan. Ista ona grmljavina koju je spomenuo Alen, nije nam dozvolila duže uživanje u predivnim pogledima na Paklenicu, Starigrad, Pag, Liku, ...
Do Malih Močila sišli smo ubrzanim korakom, ustanovili da Alena i njegove ekipe nema još na vidiku te smo krenuli prema domu.
Kod doma su nas s pljeskom i velikim osmjehom na licu dočekali naši prijatelji koji su se prije spustili do doma.
Dok smo se mi jedni drugima ispričali svoje doživljaje spuštanja i penjanja pored doma se pojavila i 'Anić-kuka' grupica te kao što je Alen već napisao, nakon kratkog odmora krenuli smo prema autima da završimo prvi izlet našeg društva u NP Paklenica.