Prekrasno jutro. Veljača prepuna preuranjenog proljetnog sunca. Okupljanje u 8.00 sati proteklo u žensko – muškom odmjeravanju snaga. Ako vodiča možemo tretirati kao nepristranog, omjer slabijeg i jačeg spola, najpošteniji 7:7 (za mir u kući).
Krećemo u dogovoreno vrijeme i vijugavim cestama podnožja Ćićarije i još pomalo usporenog matujskog kraja, lokalnom - cestom Matulji – Rupa, skretanjem u Permanima te uzdižući se cestom preko Brguda, Žejana i Muna stižemo do početne točke našeg penjanja. Male Mune.
Idealni vremenski uvjeti: bez vjetra, sa zrakama sunca na ozarenim licima, dašak mraza i jutarnja svježina uveli su nas u našu primorsku idilu.
Oprema spremna, ruta ucrtana, dobre volje ne manjka. Laganim korakom, dobro označenim putem, ugodnom makadamskom cestom (pogodnijom za hodanje nego za vožnju) krećemo polako, ali sigurno. Čvrstim korakom, bez prevelikog napora, savladavamo prvih sat i pol uspona i dolazimo do prvog značajnijeg raskršća na našem putu. Na punktu na kojem se naša staza spaja sa cestom koja vodi od istarske Račje Vasi, oštro skrećemo i upućujemo se prema našem današnjem odredištu: vrhu Orljak (1.106 m). Smjernice nas informiraju da nam je preostalo još sat uspona do odredišta.
Prva polovica preostalog puta odrađena bez većih napora, ali posljednja strmina ugrijala je zakržljale mišiće trenutno baždarane na zimski usporeni radni ritam. Opreza nikad dosta na stazama prekrivenim suhim lišćem. Vesela družina odrješitim koracima na vlažnoj zemlji prekrivenoj šarenim lišćem kreirala je simfoniju zvukova u gnijezdu tišine šumske idile. Opera naturale.
I mi smo svojim malim korakom pridonosili ozračju kojeg je Rijeka kao Europska prijestolnica kulture stvorila oko nas - ozračje ponosa, osjećaj sreće zbog različitosti i tolerancije našeg kraja, ali nam je i dala jedno novo bogatstvo: bogatstvo ideja, veliku količinu upitnika i šarolikost tumačenja značenja svega što se u 2020. godini odvija u našem okruženju.
I onda...Dolazak na vrh... Orljak nas je primio u svoje krilo.
Pogled za bogove. Sretnici smo koji su iskoristili dan na najbolji mogući način. Radoznalo smo pogledom tražili poznata odredišta u okolici. Uživali smo u prostranosti istarskog poluotoka i veselili se lijenom cakljenu morskih površina u daljini, nazirali obrise Cresa i Krka, s poštovanjem promatrali našu ponosnu Učku, pretraživali pogledom planine Gorskog kotara (Risnjak nam je namignuo ispod lagane sumaglice u daljini). 
Osobito smo se veselili kad smo preko Risnjaka i hrvatskog Snježnika, preletom preko slovenskog Snežnika, u daljini uočili i Julijske alpe. Duše su nam bile ispunjene te je došlo i vrijeme i da nahranimo i naša tijela. Čarobnim napicima voćnih okusa i čarolijom mesnih delicija zaokružili smo magiju savršenog dana.
Orljak (1.106. m). Jedan od najviših vrhova u sjeverozapadnom dijelu Ćićarije, brdovite visoravni u sjevernom i sjeveroistočnom kopnenom dijelu Istre. Biser Ćićarije koja se prostrla od sjeverozapada (zaleđe Trsta i Kopra) na jugoistok (zaleđe Rijeke i Opatije). Njezin je zeleni pokrov isprekidan je bijelim liticama, pa se taj dio Istre naziva i Bijela Istra. Južni greben predio je na kojem se nalazi i naš upravo osvojeni vrh (uz vrh Žbevnicu, 1014 m; Brajkov vrh, 1092 m i Veliki Planik, 1272 m) relativno je blago položen, a završava s visoravni koja se s prosječne visine oko 500 m do 650 m naglo spušta prema Istri. Najvažnija su naselja Lanišće, Mune i Žejane.
Nakon ugodnog predaha, stavljanja pečata za trajnu uspomenu i neizbježnog fotografiranja uz veliki križ na samom vrhu, laganim korakom krenuli smo natrag. U početku vrlo oprezno zbog strmine i lišćem prekrivene staze, kasnije brzim odvažnijim korakom, uz veselo čavrljanje kojeg je pomalo nedostajalo prilikom uspona zbog kratkog daha. Sam povrat iznenadio nas je lakoćom i brzinom te smo jednoglasno odlučili sa smo zaslužili okrjepu u legendarnoj Žejanki koja godinama krijepi žitelje ovog kraja. Ugodnom vožnjom pogledom smo ispraćali usnula mjestašca prepuna duha, i oslikane zidove ukrašene motivima života i tradicije folklora i zvončara ovog kraja koji svojim kolorističnim izgledom predstavljaju posebnost ovog kraja koju svakako treba doživjeti iz prve ruke. Zvončari su nas ispratili svojom pojavom i sa zida ugostiteljskog objekta i na posljednoj zdravici gdje smo zadovoljno čvrsto stisli jedni drugima ruke i poželjeli brzi ponovni susret.
By Tea
I na kraju Marica i Dušanka, nekad (2012) i sad (2020). Isto mjesto, slična poza, čak su i slično odjevene
