Paklenica 2023

Trinaest hrabrih avanturista krenulo je u petak 29.09. s parkinga Milihovo u malu avanturu na Veliku Paklenicu. Prva stanka tradicionalno je bila u Svetom Jurju jer tamo prvu pivu/kavu pije svaki pravi planinar. A zadnju pivu u civilizaciji popili smo u gostioni Dinko u Starigradu, koja kao da je zapela u nekom starom jugonostalgičnom vremenu.

U 16:15 h namontirali smo svoje čarobne cipelice penjalice i pod punom spremom krećemo lagano put Planinarskog doma Paklenica. Markacije puta kažu da nam treba 2 sata. Na samom ulazu odmah se otvara vidik na penjače koji vise sa svake stijene. Malo nam oči bježe po tim okomitim stijenama a puno po kvrgavom putu izlizanog kamenja od silnih tražitelja avantura.

Korito potoka Paklenice potpuno je presušilo otkrivajući nam oble bijele stijene. Kanjon je ponegdje dubine i 400 metara, a širina je mjestimice i četrdeset puta manja.

Okolne vrhove obojao je mekani sumrak koji nas je dopratio do planinarskog doma Paklenica. Umjesto dogovorene dvije sobe s jastucima dobivamo skupno ležišće ali ništa nam neće ovi dan pokvarit...fina povrtna maneštrica razveselila je cijelu grupu i u dobrom raspoloženju poslagali smo se ko sardine u svoje vreće da se dobro naspavamo za sutrašnji pohod.

Plan je obići vrh Veliki Golić na nadmorskoj visini od 1206m.

Do vrha Velikog Golića vodi nas staza koja počinje iznad doma gdje se odvaja lijevo i prolazi padinama postepeno se uspinjući do križanja. Desni krak nastavlja prema prijevoju Buljma a mi nastavljamo lijevo gdje nakon nekog vremena prelazimo potok Brezimenjača. Počinje strmi uspon kroz prekrasnu bukovu šumu uz padinu grebena Mozak. Ne znam da li je netko tamo izgubio mozak ali ako kome malo fali neka dođe, ima ga dovoljno.

Staze je meka i udobna s puno hladovine a šuma je toliko lijepa da smo morali malo odahnuti u njenom hladu. Krećemo dalje vijugajući s jedne na drugu stranu grebena ali stalno prolazimo kroz prekrasnu bukovu šumu dok se napokon počinje otvarati vidik prema visokim vrhovima Velebita i naš cilj: Veliki Golić proviruje kroz granje s lijeve strane. Penjemo se preko grebena Popova pošta cijelo vrijeme gledajući na cilj i čini se nevjerojatno da ćemo se tamo popeti. Zadnji uspon prije prijevoja je prilično strm ali nakon sat vremena napokon stižemo na prijevoj Stražbenica. Na prijevoju je raskrižje gdje desna staza vodi do obližnjeg izvora i dalje prema prijevoju Buljma i skloništu Struge ili dolje do doma Paklenica. Na Stražbenici malo odmaramo a dalje putem šuma bukve prelazi u šumu crnog bora. Ubrzo se otvara nevjerojatan pogled s vidikovca prema Velikom Rujnu, moru i otocima. Staza se ponovno počinje uspinjati i u nekoliko zavoja dolazimo do ostataka požarom uništenih padina ali osjeća se novi život borova koji se guraju između starih trupaca. Nakon 15-20 minuta strmog uspona stižemo do vrha Veliki Golić (1206m).

Taj vrh nije najviši ali nam se kao na dlanu širi vidik na cijeli velebitski masiv s najvišim vrhovima Sveto Brdo, Vaganski vrh, Veliko Rujno i Bojinac, Višerujno, more, otoke… Zadivljeni nekoliko minuta stojimo, gledamo, trčkaramo lijevo-desno upijamo tu ljepotu oko sebe a Velebit se smješka kao da zna koliko je silan.

Nakon što smo napunili baterije, vraćamo se istim putem do Stražbenice a dalje idemo drugim putem koji nas spušta preko Vučje drage i Krajnog briga do doma. Put je strm i dug, spuštamo se umorni, jedva čekamo dovući se do doma, nema ni korak dalje, samo daj što ima, slatko, slano, magnezij, piva…. Ali… tamo nas čeka hladni osvježavajući bazen i čim smo uronili umorne nožice zaboravili smo na sate muke i opet uživali. Večera, rakijica-dve i spavanje, napokon.

Drugi dan, opet divno sunčano jutro, srdačni pozdravi s domarom i ekipom oko doma i nakon premišljanja ipak svih trinaest hrabrih kreće u nove avanture. Staza vodi od doma strmo gore šumom ispod Velikog kuka prema napuštenom selu Jurline čiji obrisi su zarasli u gustu makiju. Putem vidimo nekoliko vrtača i jama ozidanih suhouzidom i zapuštenih livada i pašnjaka. Na Grabovim dolinama prvi put vidim mirila, kamena znamenja uz velebitske puteve, uvrštena u zaštićena kulturna dobra nastala u doba dok se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima. To su mjesta na kojima se pokojnik polagao na tlo i posljednji put pozdravljao sa Suncem. Na tom mjestu nastalo je mirilo-mjera, uzglavni i podnožni kamen, koji se štovao više od samog groba.

Jutro se pretvorilo u vruć dan i jasno nam je da su predviđena kilometraža, uspon i silazak ozbiljan zalogaj. U nekom trenutku ispred nas se otvara pogled na veličansvenu monolitnu stijenu Anića kuk, jedinstvenu i magnetski privlačnu penjačima a očito i nama, jer ćemo se s njom družiti još nekoliko sati. Prvi spust ne osjećamo previše jer još uvijek svako malo zastajkujemo, slikamo i divimo se. Nailazimo na Lukčevu pećinu, jednu od mnogih speleoloških objekata na Južnom Velebitu.

Ovako iz te perspektive čini se da je najgore prošlo, da je Anića kuk neka veeelika stijena, evo, vidi se dolje i bijelo kamenje pakleničkog potoka.

Kriva procjena. Uz podnožje ogromne kamene gromade skliski je sipar i mnogo odlomljenog kamenja i naše se planinarenje pretvara u izazovni škraping. Staza silazno ide otvorenim kamenjarom i nije nimalo laka za hodanje. Tješimo se gledajući te ljudiće koji vise sa stijena raznih pravaca Anića kuka i mislimo si dal je njima lakše il smo mi jednako ludi kao oni.

Naša se grupa spontano podijelila na brzoprugaše, maratonce i šetače, pa su neki prije a neki malo kasnije stigli u podnožje stijene ravno na potok Paklenice, koji je sva sreća bio potpuno suh. Zadnje metre veselo se spuštamo do auta i još veselije opet svraćamo do Dinka na porciju svega i svačega finoga, čisto da se krug zatvori ondje gdje je i počeo.

Očekivala sam odlične dane ali ovi dani, Velebit i naši krasni planinari nešto su neponovljivo i još dok smo se klizali po siparu već sam se opet vidjela negdje na Južnom Velebitu.

Rezime priče: 12 odraslih planinara i najmlađi i najbrži, naš Filip, izniman pohod, iznimni vodiči i prekrasni Velebit koji nas je počastio divnim vremenom bez bure.


Helena