PD Viškovo po dobrom starom običaju nije propustilo priliku da realizira još jedan nezaboravni izlet i još jednu bogomdanu priliku da se dobro iskoristi prekrasan sunčani dan rujanskog babljeg ljeta. Dok su se ulice Viškova oporavljale od razuzdane zabave na dane Matejne (organizirane u čast sv. Mateja, sveca zaštitnika našeg Viškova), članovi PD Viškovo su vještim manevrom i premještanjem početne stanice na novo odredište-Šporovu jamu, Kastav uspjeli osigurati umjereno lagano buđenje pospanih lica te je zakazani polazak u 5.30 protekao bez iznenađenja. Lagano vijugajući cestama i koristeći već uhodanu rutu cesta i auto-cesta krenuli smo u još jedan dan za pamćenje. Dobrih vibracija nije nedostajalo, iako je u autobusu bilo određenih poteškoća uz otežano zatvaranje prozora (pomoglo nam je da se malo brže razbudimo) i nemogućnost učvršćivanja pojedinih dijelova autobusa, ali dobra volja i neopterećujuće čavrljanje otklonili su sve napetosti te smo željno iščekivali da mrak prepusti mjestu danu.
I prije nego što smo u potpunosti uspjeli otvoriti oči, u 9.30 stigli smo na odredište. Po dolasku u pitoreskno mjestašce Rateče, radoznalo smo pomolili glave iz autobusa i utvrdili da će to biti jedan od rijetko lijepih, sunčanih dana, neobično toplih za ovo doba godine. Svako prema svom nahođenju, navukao je opremu. Ovaj put sve je bilo u nekakvom posebnom ozračju jer su prvi put korištene nove majice PD Viškovo na koje smo osobito ponosni.
Šepureći se u novim majicama krenuli smo na šetnju uskim ulicama prekrasnog malog mjestašca na 864 m nadmorske visine. Idilično okruženje planinskih vrhova, njiva, pašnjaka i proplanaka davalo je mjestašcu posebnu draž, dok su kuće ukrašene prekrasnim slapovima cvijeća na prozorima i balkonima davale bajkovito ozračje još uvijek pomalo usnulom naselju.
U povijesnim knjigama Rateče se spominje prvi puta 1385.g., a najveća znamenitost su crkva sv Duha i kapelica sv. Tomaža sa zvonikom iz 14. stoljeća. U drugoj polovici 14.st. tu je otkriven i Rateški rukopis - zbirka molitava na slovenskom jeziku koji se danas čuva u Celovcu (Klagenfurtu). U samom naselju nalazi se Kajnžkova hiša (kuća) sa sunčanim satom u kojoj se nalazi etnološka zbirka i prikaz povijesnog razvoja ovog kraja ali ista danas nije bila previđena za razgled tako da smo laganim korakom krenuli prema šumovitom predjelu samog mjesta. Zaključili smo da Rateče svojom lokacijom predstavlja idealno polazište za planinske izlete, skijaško trčanje i biciklizam.
Dobro označenim putokazima krećemo se lagano uspinjati. Uz kuće, po glavnoj cesti, nastavljamo prema Tromeji. Naziv Tromeja se nametnuo kao uobičajeni naziv za vrh Peč zbog svog geografskog položaja na graničnom području triju država. Po samom završetku naselja, cesta je prešla u šumski put koji nas je doveo do raskršća gdje se desno odvajao šumski put prema planinskom domu na Tromeji dok je lijevo vodila cesta prema vrhu.
Kako je Dom na Tromeji (1.145 m) bio zatvoren, iskoristili smo tu lokaciju samo za kratki predah i okrjepu, ali već smo svi bili željni dolaska na vrh te smo ubrzo veselo nastavili svoj uspon.
Smjerokazi su nam nudili dvije opcije, korištenje kraćeg (strmijeg) puta ili nešto dužeg (položenijeg) puta. Odabrali smo strmiji put koji se uspinje uz samu slovensko-talijansku granicu i dobro je ugažen te vodi kroz gustu crnogoričnu šumu, vijugajući lijevo-desno. Prilikom uspona, put nudi na više mjesta mogućnost da se uživa u predivnim vidicima prema Rateču, Planici i Julijskim Alpama. Sporadično uočavamo i bijele kamene granične oznake kao podsjetnike da se ipak nalazimo na samoj granici dviju država.
I stižemo na vrh. Tromeja nam je priredila prekrasnu dobrodošlicu i topli, širokogrudni zagrljaj. Malo se pogledavamo jer moramo odlučiti s koje strane da krenemo u razgled okruženja. Na samom vrhu razgledali smo više obilježja označena tekstovima na tri jezika, kao spomen na razumijevanje, suživot i prijateljstvo triju naroda. Tu nailazimo i na pisane nazive na tri jezika za isti vrh: slovenski Peč (Tromeja), talijanski Monte forno, austrijski Ofen ili Dreiländereck. Najdomljiviji od svega ipak je bio prekrasan pogled koji se pruža u daljinu i obuhvaća Julijske Alpe, Ziljske Alpe, Krške Alpe, Visoke (Hohe Tauern sa Großglockner-om, 3798 m) i Niske Ture (Niedere Tauern) i dio zapadnih Karavanki. Slovenska upisna škrinjica i pečat nalazila se na kućici na slovenskoj strani (Peč, 1508 m), a na talijanskoj strani vrha razgledali smo malo veće drveno sklonište. S austrijske strane skoro do vrha vodi par vučnica obližnjeg skijališta Podklošter / Arnoldstein.
Nekoliko koraka dalje smješten je spomenik iz 1994.g. kao još jedan simbol zajedništva, a posebnu draž daje činjenica da u samo nekoliko koraka šetamo teritorijima triju država.
Nakon podužeg uživanja u suncu, za povratak smo odabrali nešto dužu, ali laganiju stazu, kako bi probali i čari alternativnog pravca. Navedeni put vodio nas je uz dom na austrijskoj strani - Dreiländereck Hütte (1423 m). Rastužila nas je jedino činjenica da niti ovaj dom nije radio te nije bio u mogućnosti pružiti radost našim nepcima za potpuni doživljaj. Brzo smo odlučili da nećemo previše tugovati te da ćemo nedostatak konzumacijskih usluga u planini nadoknaditi konzumiranjem kremšnita na Bledu (blejske kremne rezine). Zamišljeno, ostvareno.
Silaskom u 15.00 sati u samo Rateče završio je rekreativni dio dana, a potom dolaskom u Bled stigla je nadoknada izgubljenih kalorija. Prekrasan smiraj dana, pregršt ljudi svih nacija, veslačko takmičenje na jezeru, fotografiranje na romantičnim pozicijama i kavica u dobrom društvu, uokvirili su današnji izlet u prekrasnu toplu razglednicu koje ćemo se svakako sjetiti s osmjehom na licu, osobito u sivim zimskim prohladnim danima. Bit će to jedna od malih iskrica koja u sjećanjima grije i golica srce.
Do slijedećeg uspona.
Tea