Prije nekoliko mjeseci zacrtali smo u planu društva da ćemo 17.09.2022. sudjelovati u takmičenju kuhanja planinarskog kotlića na Hrastovičkoj gori u organizaciji HPD Zrin iz Petrinje.
Usprkos nimalo primamljivoj vremenskoj prognozi naša mala ekipa okupila se u subotnje kišno jutro na Milihovu. Brzinska provjera potrebnih stvari (kotlić, kuhinjska pomagala, ogrijev, pregače...) i potrebnih namirnica (meso, kapula, začini,...) i možemo krenuti prema Petrinji.
Naš cilj je bio Cepeliš, vrh Hrastovičke gore. Iako se do vrha može doći planinarskim putem mi smo odabrali, za ovaj puta, jednostavniju verziju: autom do samog vrha. Cepeliš je obrastao šumom kestena i s njega nema vidika. Vrh je poznat i pod nazivom Piramida po geodetskoj piramidi koje su krajiške vlasti podignule 1864. godine. Oko geodetske piramide izrađena je željezna konstrukcija koja se koristi kao vidikovac. Na žalost, tijekom potresa geodetski stup je uništen te je trenutno uklonjen. Ali vidikovac je ostao.
Čim smo se parkirali pridružili su nam se domaćini zaželjevši nam lijep provod usprkos dosadnoj sitnoj kiši koja baš i nije pokazivala neke naznake da misli uskoro prestati. Njihove dvije ekipe već su započele sa svojim kuhanjem ali mi se nismo dali smesti: najprije malo kave, malo pričanja i priprema mjesta za kuhanje za naša dva kotlića mogla je započeti. Ubrzo su i kotlići bili spremni za početak svoje pustolovine. Kao što sve u našem društvu radimo zajednički tako je i ovo natjecnje za nas proteklo: uz dijeljenje pojedinih namirnica i budno praćenje obiju ekipa na 'vlastite' i protivničke kotliće. I skakutanje po lokvicama, i zabavu po kiši i ispod krova.
Što se tiče natjecateljskog dijela osvojili smo časno treće mjesto. I dok su se, nakon što su se svi prisutni (na događanju se okupilo oko 30 planinara) dobro najeli, ekipa četvrtoplasinog kotlića zaključila je da nema naročitog ostatka u njihovom kotliću za spremanje za razliku od preostalih kotlića. Vrlo znakovito!!!
Naše druženje s domaćinima nastavilo se do večernjih sati uz razmjenu poklona, iskustava, raznih priča i zajedničkih igara.
Posebno iskustvo je bilo spavanje u zajedničkoj spavaonici. Znakovite rečenice, nezaustavljive provale smijeha i potiho upozoravnje na tišinu da ne probudimo Evu, našeg najmlađeg člana ove ekspedicije. Za evidenciju: Evu nismo probudili i smjeh nismo uspjeli zaustaviti slijedećih 15 minuta. A onda je uslijedio period potpune tišene koji je povremeno prekidan pojedinačnim hrkanjem, pa zbornom orkestracijom i ponovo potpunom tišinom. Uz noćna 'tiha' hodanja do WCa. Do 6 ujutro. Kada se prva probudila Eva i veselo rekla 'Dobro jutro' i njezine mame koja je tiho upozorila 'Šuti da ne probudiš ostale'. Što je naravno većina nas čula i stručno se okrenula na drugu stranu. Do 7 ujutro.
Doručak, kava, skupljanje i naguravanje stvari u bunkere auta. Uvijek je to nekako lakše stane na početku puta nego na kraju...
I naravno, uspon na vidikovac. Iako nije baš preporučeno. Ali već kad smo tu...
Lijepo druženje, lijepo novo iskustvo, sklapanje novih prijateljstava. Uz lagano obećanje da ćemo se ponovo vidjeti (kad bude novo kuharsko natjecanje ili nekom sasvim drugom prigodom) oprostili smo se od naše domaćice Kristine i krenuli kući.