Izlet na Crnopac dugo smo iščekivali. Iako je bio u planu izleta za prošle godine uspio se uspješno održati tek sada.
Okupili smo se kao i inače na Viškovu te drugi put ove godine iskoristili autobus za izlet. Koliko nas je bilo nemam pojma, a kad razmislim to uopće i nije moja briga. Ja sam kao putna torba sjela u bus i većinu puta odspavala do polazne točke.
Izlet je bio zamišljen da se podjelimo u dvije grupe: jedna grupa ide na vrh Crnopac, a druga grupa na stazu Malog Princa.
I tako je nas šest nadobudnih krenulo na stazu Malog Princa. Dok ovo pišem i razmišljam kako mi je bilo ni sekunde mi nije žao što sam tuda prošla. Unatoč tome što smo se nahodali prošli smo najljepši dio Velebita koji je zaista poseban i treba ga doživjeti. Teško je to sad u ovom tekstu opisati. Najbolje vam to mogu dočarati ako ste prošli Vihoraškim putem na Bijelim stijenama uz jednu bitnu napomenu: ova staza je dosta zahtjevnija i s puno više detalja.
Do planinarskog skloništa Crnopac trebalo nam je skoro dva sata hoda. Nakon malog predaha spustili smo se prema stazi Malog Princa gdje počinje naša prava avantura. Cijelu stazu obišli smo u predviđenom vremenu od tri i pol sata uz manju pauzu za ručak (to nam je bilo sve od odmora).
Put Malog Princa ima označene staze imenima: Dvori, Konoba, Niska vrata, Dvorska vrata, Zdenkova jama, Šušnjevac, Slipi klanac, Tisni klanac, Podkuk, Krivi klanac, Tonkina vrata, Stankina vrata, Kičma i Nebeska vrata. Cijela staza traži malo više spretnosti, fizičke kondicije, a uz to osigurana je klinovima i sajlama gdje je to potrebno. Najviše me impresionirala Zdenkova jama i Kičma.
Zdenkova jama je duboka 45 metara. U nju se ulazi po osiguranim aluminijskim ljestvama, ima klinova i sajli….. Sama jama otkrivena je dok se ova staza radila. Smatra se da su tu ljudi stalno ili privremeno boravili. Pretpostavlja se da su tu i obrađivali zemlju i skupljali vodu. Kičma mi je još jedan zanimljiv detalj na stazi jer se prolazi po samom grebenu, osigurana je sajlom i klimavim klinovima.
Podaci govore da je ovo jedna od najzahtijevnijih penjačkih staza u odnosu na druge u Hrvatskoj iako ima promjer od samo 600 metara. Znači možemo ponosno reći da smo obišli najzahtijevniju penjačku stazu na našem području i ponosimo se time.
Nakon što smo obišli cijelu stazu u povratku od skloništa do busa trebalo nam je dobra dva sata pa nas je ostatak ekipe morao čekati. Na pitanja jesmo li se izgubili i gdje smo gubili vrijeme mogu vam samo reći da se najviše vremena gubi na putu do planinarskog skloništa Crnopac i nazad od skloništa do autobusa. Staza Malog Princa se obiđe za čas i puno je lakše bilo skakutat sa stijene na stijenu, s klina na klin nego po krševitom terenu od skloništa do busa….
Kako smo putem sreli grupu od 40 planinara koji su također išli našim putem i koji su čak zaroštiljali ispred skloništa možda smo pogriješili što smo se požurili u bus?
Daja