'Idemo se prošetati po Velebitu kakvog još niste vidjeli' bio je glavni moto vodiča PD Viškovo prošli tjedan. Autobus se punio, vremenske prognoze nepovoljnog vremena nisu se shvaćale ozbiljno, Velebit uvijek zove planinare nekim posebnim pozivom ... Sve to je bilo dovoljno da 07.06.2020 malo prije 6 ujutro dočekamo naš 'bauhaus' autobus. A onda, za većinu skupljenih osoba, još jedno iznenađenje: vozi nas naš Polić. To je ono rijetko poklapanje događaja kada je cijeli autobus PD Viškovo: putnici + vozač. Možda je i to bio jedan tajni znak jer dan kakav nam je uslijedio može se samo sanjati: lijepo, sunčano, lagano vjetrovito, ugodno za hodanje i boravak na planinskom zraku.
Uvijek kada se spomene Velebit i planinarenje po Velebitu prvo na što se pomisli je kamen i kamenjar, sivilo prošarano tu i tamo nekim zelenjem, uglavnom bodljikavom klekovinom i sunce, puno sunca ... ali...
Ovaj puta hodanje je započelo na Babić Siči (ulaz u NP Sjeverni Velebit). Odmah iza naplatne kućice započinje prva poučna staza, Staza zviri. Kao što joj i samo ime govori, staza prati puteve i puteljke šumskih divljih životinja Velebita. Naravno da niti jednu životinju nismo vidjeli (bilo nas je 29 pa su se sve životinje sklanjale s puta) ali mogli smo vidjeti razne tragove koji su ukazivali da se stvarno nalazimo na životinjskim stazama. Poučne table nisu baš reprezentativne (kažu da ih nisu stigli obnoviti) ali vodiči su bili pripremljeni pa je sadržaj svake ploče prepričan.
Prolazak ovom stazom, kroz lijepu bukovu šumu, livade i pašnjake, s pogledima na more i prelaskom malog prijevoja brzo je prošao tako da je rečenica: 'Evo nas kod doma, tu iza zavoja je.' dočekana s čuđenjem i upitima ' Zar već? Pa kad prije?'
Da ne bi bilo, da je cijela grupa planinarila a zajednički ne osvojila niti jedan vrh, uspeli smo se na Vučjak. Nakon Vučjaka, a pošto smo na Zavižanu svi već barem jednom bili, zavladala je potpuna sloboda kretanja: neki na Zavižansku (Veliku) kosu, neki u botanički park, neki na klupe ispred doma. Jedino fiksno je bilo vrijeme skupljanja ispred doma. I tu su vodiči ostali iznenađeni: dok su oni još pričali i smišljali slijedeće izlete cijela grupa se okupila oko njih. Svi već spremi za pokret: ruksaci na leđima, cipele zavezane, štapovi namješteni za hodanje. Svima veliko bravo i hvala što su sačekali da se i vodiči spakiraju za pokret.
Za povratak se odabrala druga poučna staza, staza Tragom čovika. Ova staza, započinje ispod doma te vodi južnom stranom prema Babić Siči. Sam početak je travnati, malo kamenti. Pogled: uobičajeno velebitski - ... more, otoci, more ... Ali morski vidici ubrzo prestaju i put se nastavlja kroz šumu između velebitskih kukova i vrhova slijedeći mjesta i puteve gdje su nekad živjeli ljudi s Velebita. Uz poučne ploče (tj prepričavanja istih) šumski put je brzo zamijenjen izlaskom na Plan, veliku velebitsku livadu iznad koje se uzdižu Visibaba i Cipele.
Upoznali smo Velebit, zeleni Velebit, pun svježine, mirisa zemlje, trave, cvijeća - Velebit kakvog još nismo vidjeli - do sada.