Snježnik, zalazak sunca, tradicija
Sve je nekako na mjestu.
I petak, 03.07, i Mali dom. I vesela ekipa.
Nema nas ni previše ni premalo - nekako taman.
U 18:30 smo već svi na okupu i jedva čekamo krenuti, ali dobro - čekamo još desetak minuta ako se netko još pojavi. Ali to je to.
I krenusmo. Vrijeme taman - ni pretoplo, ni prehladno - nekako kako spada.
Put tradicionalan - od Malog doma, prema Rimskim vratima pa preko grebena na Snježnik, pa kroz Grlo u šumu i natrag cestom do Malog doma. Laganu buru na visinskim djelovima puta ne smojemo zanemariti - baš je dobro došla.
Usput sa Rimskih vrata bacamo pogled na tužan dom ispod Risnjaka. Nekako svaki put postaje sve manji i manji.
Na livadama ispod grebena puno žutog srčanika (ili žutog encijana) koji samo što nije procvao. A i svega ostalog različitog bilja.
Pogled prema Ćićariji i suncu koje je lagano krenulo tamo iza.
Za koju minutu dobro poznatim putima stižemo i na vrh Snježnika.
Bura - dobrodošla nakon primorskih tropskih teplina (za koju godinu ćemo se još bolje naviknuti na to).
Čekamo zalazak i trošimo film u mobitelima (ili što već).
Dom ispod Snježnika - bolje niti ne spominjati.
I konačno - zalazak, sa slikanjem (a čime drugim) i lagani silazak sa vrha.
Sumrak lagano prelazi u mrak, šuma oko nas i lampe (kako se već predstoji).
Parkiralište, vidimo se i bok.
To je bio još jedan zalazak Sunca sa Snježnika.
Dobro - to je nešto što se dogodi svaki dan, ali jednom u godini se popnemo gore da vidimo kako to izgleda.
Pa do iduće godine na Snježniku....
