Stol najviši vrh Karavanki nalazi se na samoj granici Austrije i Slovenije. Koliko puta ste bili na Bledu i pogled vam je bio usmjeren baš prema njemu??....Da baš tako. Stol se jako lijepo vidi sa Bleda i privlači te da se popneš na njega.
Put na Stol moguć je sa slovenske strane od planinarskog doma Valvosorjev koji se nalazi na 1181 metara nadmorske visine ili s austrijske strane. Pokušaj penjanja na Stol od Valvosarjevog doma imali smo prošle godine no vremenske prilike nam nisu dopustile da doživimo sve čari koje on pruža pa smo ove godine odlučili ponoviti uspon i uspjeli smo. Cijelu godinu smo imali vremena razmišljati kojim putem ćemo do vrha i eto odlučili smo se za feratu s austrijske strane.
Idemo probati pa što bude. Krenuli smo rano - u 5 ujutro. Imaš se ti šta i voziti dok dođeš do polazne točke. Ipak je to austrijska strana. Onako pospani bili smo uzbuđeni što napokon krećemo i što se ovaj put nadamo dolasku na vrh. Kako se razdanjivalo atmosfera u autu se naglo pokvarila kad su se neki tamni oblaci nadvili nad nama. Biba je bila ko da su joj sve lađe potonule i sigurno je vrtila po glavi o ne opet kiša i ništa od Stola. No ulaskom u Austriju opće veselje: sunce, dan djeluje obećavajuće a i prognoza je bila da nema kiše.
Nakon prilične gužve na parkingu, spremanja stvari, uništavanja palačinki i muffina te kvalitetnog protezanja u 9.10 sati krećemo prema ferati na lagano zagrijavanje jer do početka pentranja treba nekih sat vremena. Onako uzbuđeni ni ne doživljavamo kud idemo, bitno je samo da stignemo.
Oko 10 sati smo konačno kod ferate. Kacige na glavu, pojas, rukavice i krećemo pomalo, ali sigurno. Avantura, adrenalin, sreća sve u jednom. Gdje nam je vrijeme proletilo ni danas ne znamo, ali možemo zaključiti da smo imali stvarno prilike uživati u svakom koraku pri usponu na vrh. Druge grupe planinara su nas uspješno pretjecale ali mi se nismo dali smesti. Pomalo. Uživati u svakom koraku je jedan od današnjih ciljeva.
Kako se dižemo nemamo osjećaj visine koju savladavamo i samo nam je pogled usmjeren prema vrhu. Ferata je jako zanimljiva. Pojedini dijelovi koji bi trebali biti osigurani nisu, no mi to savladavamo bez nekih većih problema. Na vrh Stola dolazimo iza 15 sati i ostajemo van sebe od pogleda, zraka, atmosfere, uživanje, uživanje…..moram naglasit da smo se Biba i ja očito dobro napucale sa šećerom (bit će da je to od palačinka) jer smo doslovno letile prema gore i baš mislim da je muški dio ekipe mogao bit zadovoljan jer smo mi prve došle na vrh. Moram to naglasit jer smo baš ponosne zbog toga.
Na vrhu Stola je pravi alpski doživljaj: pogled na autoput od Jesenica do Kranja, jezero Bled i Nacionalni park Triglav. Šteta što nije bila baš čista vidljivost no osjećaj je ipak super. Čitajući malo podatke na internetu nailazim na zanimljiv podatak da se na vrhu vrlo često mogu vidjeti žutokljune galice (Pyrrohocorax graculus) vrsta iz porodice vrana koja je spremna da ti otme zalogaj sendviča pa je potreban oprez. Opreza nikad dosta. Također je moguće vidjeti vrlo često i jedrilicu koja se s obližnjeg sportskog aerodroma uzdiže strujanjem zraka u planinu.
A zamislite ovo: na vrhu Stola već je bila naljepnica PD Viškova znači bilo je još hrabrih avanturista koji su uživali u ljepoti ovog vrha.
Mislili smo da smo najgori dio puta prošli, spustili smo se do Prešernove koče, planinarskog doma pod samim vrhom na slovenskoj strani Alpi. Na putokazu kaže sat i pol do Klagenfurter Hütte (Celoveška Koča). Pa to smo mi časkom dole…. ali kakav teren, kakva strmina, kakav sipar. Put za dole nam se uistinu odužio išli smo kao po jajima, sporo, ali svi smo se spustili cijeli, živi i zdravi. Bilo je više straha od sipara nego od cijele one ferate, dijelova bez sajli….U glavi je bilo samo da ovo prođemo i onda smo prošli najgori dio. Ali ne, nikako stići do planinarskog doma…U zadnjem dijelu je počelo i puhati i onaj sipar ma ne….. Koliko je sati? Već je 20, vidiš dom, a nikako stići. Drugo pitanje je bilo hoće li uopće taj dom raditi?
Konačno smo stigli u dom, odmorili se, kvalitetno se opustili i zaboravili da do auta imamo još sat i pol….. pravi planinari uvijek spremni imaju čeone lampe, puno volje i snage….. Iz doma prema autu krećemo u 21.30 i u mraku uspješno nalazimo auto pred kojeg stižemo nešto prije 23 sata…. a do kuće nas čeka još 4 sata vožnje….sve vam je jasno?!?!!? Cjelodnevni izlet u punom značenju riječi 'cjelodnevno'.
Daja