Strahinjščica, gora čije podnožje započinje u Krapini a završava na 846 m visokom vrhu Sušecu. Njezine strme strane povezuju Ivanščicu na istoku i Kostelsko gorje na zapadu te s njima dijeli Zagorje na dva dijela.
Pa vrijeme je bilo, da mi naučeni na krška područja i slovenske Alpe, krenemo put zelenih brega i brežuljaka Hrvatskog Zagorja. Skupio nas se lijepi broj planinara, puno novih i nešto starijih. Ne starijih po godinama nego po stažu u društvu. Svi željni zajedničkih druženja i planinarenja. Čak nam se činilo da je i naš veliki autobus konačno željan putovanja jer je stigao prije svih nas na parkiralište.
Jutarnje stanje uobičajeno: 'dobro jutro' sa svih strana, stavljanje stvari u bunker autobusa, čekanje minutu-dvije na one malo sporije, prebrojavanje (jedanput, dvaput i za sigurnost još jednom) i .... Pokret!
Uz kratko zaustavljanje na autoputnom stajalištu (jutarnje razbuđivanje uz kavu), na našu polaznu točku, željezničku stanicu Žutnica stigli smo točno na vrijeme. Istina je da nitko ne zna koje je to točno vrijeme ali stigli smo, po običaju, upravo tada.
Na početku, put nas je vodio asfaltom kroz mjesto do ulaska u šumu. Krenuli smo, kako kažu, najljepšim putem do planinarske kuće na Strahinjščici: putem koji vodi preko Jelenskih pećina. Jelenske pećine jesu kameni stupovi koji pomalo ovoj gori dalju izgled alpskih planina. A kakav bi to osjećaj Alpi bio da nema malo sajli za pridržavanje? Naravno, nikome od nas nije bio problem uspenjati se uz Jelenske pećine prdržavajući se za ponuđene sajle te je prvi od težih dijelova puta bio svladan za tren. i nadalje nas je put vodio gustom šumom i debelom hladovinom, neprestano se blago uspinjući do planinarske kuće. Ali da ne bi bilo dosadno lagano uspinjanje po putu smo gubili kape u strminama, gurale su se jakne po svim pretincima, rupama i rupicama, raspadale su se gojzerice, .... zabave koliko god hoćete!
Kratak odmor kod pl. kuće i bili smo spremni za nastavak: do vidikovca Dedek te dalje do samog vrha Sušec.
Do Dedeka je uslijedio drugi zahtjevniji dio - malo strmiji uspon. Ali kada se dođe do vidikovca i vidi cjelokupno Zagorje kao na dlanu a u daljini Medvednica sav umor zbog strmine brzo nestaje te su se naše unutarnje baterije brzo ponovo napunile. Slika, slika, slikanje...idemo dalje.
Uslijedio je lagani uspon do vrha Sušec. Pošto vrh nije izrazito obilježen saznanje da smo došli do vrha je bilo stablo na kojem piše VRH. Ovaj vrh, jer nije izrazito izražen i nema pogleda s njega, učinio nam se kao nešto gdje smo stali na sredini šume. Ali eto, postoje i takvi vrhovi koji su obrasli gustom šumom bez izrazitog pogleda. Padalo je par ideja da smo mogli donesti pile i to malo urediti u pravi vrh ali to nas nije dugo 'držalo'.
I ponovo: slikanje, uzimanje otisaka pečata, slikanje, pokoja šala i vrijeme za pokret. Nikoga nije trebalo dugo nagovarati. Ključna rečenica je bila: Kuća je otvorena i ima hladne tekuće okrijepe!
Silazak je bio duplo brži nego uspon.
Uslijedio je poduži odmor pored planinarske kuće te pokret prema Žutnici.
Do Žutnice smo išli drugom stazom. Kad smo već ovdje da upoznamo što više staza. Tako smo za povratak odabrali put preko vrha Gorjak i grebena Slon. Vrh Gorjak, slično kao i vrh Sušec nema pogleda osim na gustu šumu. Ustvari, pa takvi vrhovi imaju jednu prednost: uvijek ste u hladu.
U nastavku puta, kretali smo se grebenom te smo kroz drveće mogli gledati na jednoj strani prema Varaždinu i Sloveniji a na drugoj strani prema Medvednici. Sam silazak do asfalta donio nam je treći (ujedno i zadnji) zahtjevniji dio puta - veliku strminu uz bujno zelenilo za silazak.
Uslijedio je onaj najdosadniji dio: dolazak do autobusa po asfaltu. Svi već pomalo umorni, razbacani i po sredini i po lijevoj i po desnoj strani ceste uz neprestano opominjanje 'pazi auto'. Neki su to lijepo opisali: 'Vidi nas. Kao ovčice!'
Na Viškovo smo se vratili u ranim večernjim satima prije zalaska sunca.
I još nešto: vratila se tobola na naše izlete!