Dugo očekivani izlet na Sveto brdo, drugi po visini vrh Velebita napon se ostvario. Iako riječko jutarnje (noćno) nebo nije obećavalo suhi dan mi smo vjerovali prognozi o polusunčanom danu na Južnom Velebitu te smo veselo krenuli.
U Šmriki smo pokupli ostaka ekipe te smo svi onako pospani došli do prvog odmorišta i potpunog razbuđivanja. U daljini se već pomalo naziru obrisi Južnog Velebita, sunce je obasjalo nebo uz par bijelih oblačića...idealno vrijeme za pokret prema polaznoj točci izleta.
Polazna točka izleta je lokacija s nazivom Krč, pored spomen-obilježja lovinačkim žrtvama Domovinskog rata. Cilj nam je bio kretati se stazom lovinačkog zbijega kojom je 24.09.1991. oko tisuću ljudi krenulo preko velebitskih bespuća u sigurnija područja.
Put vodi od Krča utabanim putem do ulaska u šumu gdje kreće kraći uspon do Liščanskih bunara, prvog izvora pitke vode na našem putu. Nakon bunara, preostalo je prohodati još sat vremena markiranim šumskim putevima do slijedećeg izvora pitke vode na Stanovima Jurjevića. Stanovi Jurjevića jesu ustvari jedna stara kamena zgrada s dvije novogradnje i lijepim uređenim okolišom.
Ali, vrijeme se ovaj puta s nama dobrano našalilo te je, dok smo mi bili na pola puta u između prvog i drugog izvora, sakrilo sunce i spustilo na nas maglu te poslalo jugo u šetnju.
Umjesto lijepih pogleda na Dušice i Sveto Brdo u daljini posvuda samo sloj magle. I neumorni vjetar. Zbog takvih vremenskih (ne)prilika nekolicina planinara odlučila se je skloniti u Sklonište Dušice te tamo pričekati ostatak hrabre ekipe koja se zaputila na vrh.
Uspon na vrh nije bio ni lagan ni jednostavan. Veliki dio energije je oduzimalo već spomenuto (ne)vrijeme. Pogleda prema vršnoj točci nema, pogleda prema Dušicama nema, pogleda s hrpta prema Lici nema, .... ali usprkos svemu tome uspješno smo se popeli na vrh.
Nakon kakvog-takvog slikanja (ili mutnog lova u magli) mokri i promrzli počeli smo se u dvije grupe vraćati u podnožje. Za nagradu uspješno obavljenog uspona, magla nam se smilila i podignula se s Dušica te smo mogli uživati u bezbrojnim brežuljcima i udolinama ovog travnatog platoa usred Velebita.
Nakon obilate marende (tko zna koje po redu) i poduljeg odmora krenuli smo natrag prema autobusu. Onako umornima od uspona i lošeg vremena povratak do autobusa nije bio nimalo lagan. Ali polako, uz odmore i prepričavanje utisaka, obavili smo i ovaj zadatak na kraju svi uspješno.
Slijedilo je još samo ukrcavanje u autobus i povratak na Viškovo gdje smo se vratili u kasno-večernjim satima.
Završno: prohodali smo preko 25 km, a izlet je trajao (od kada smo krenuli hodati do konačnog skidanja gojzerica) 10,5 sati. Čestitke svim sudionicima izleta.