UKUPNI DOJAM
Stigli smo u srce slovenskih Kamničkih alpi. Pred nama je osvajanje Velike planine. Razdvajanjem na dvije grupe, na one odvažnije i one sklonije hedonizmu, svi odlučno krećemo u osvajanje vrha, svaka grupa svojim putem.
Vožnja žičarom protiče ugodno, iako na poneko lice nelagoda od pomisli na lelujave sajle žičare navlači zabrinut izraz lica. Nakon samo nekoliko minuta vožnje stižemo na gornju stanicu žičare. Mjesto za vidikovac pruža prekrasan pogled na Kamničku Bistricu u podnožju. Prilikom odabira smjera uspona složili smo se da je ugodnije penjati se zelenim padinama prepunim opojnih mirisa trave i poljskog cvijeća nego odabrati drugu opciju i uspon svladavati makadamskim putem.
Laganim usponom od cca 30 min preko zelenih pašnjaka stižemo do planinarskog doma Zeleni rob. Vedute planinskog pastirskog sela osvajaju naša srca. Lagani predah. Bajkovitu atmosferu, zeleno prostranstvo pašnjaka uz lagani povjetarac upotpunjuje prikaza stiliziranog pastira ovog kraja. Pitamo se da li se zaista radi o stvarno osobi ili o izmišljenom liku iz priče o Mojci i Kekecu. Ipak je stvaran. Nakon lagane konverzacije i razmjene dojmova o planini, neizbježno smo morali ovjekovječiti susret fotografiranjem kako ne bi došli u napast da pastira povučemo za bradu.
Blagim usponom desnom stranom povrh planinarskog doma krećemo u daljnje osvajanje planine. Bajkoviti pejzaž urešen je mnoštvom pastirskih kućica. Kućice su izrađene od smrekova drva u autohtonom stilu i u ovom kraju za njih koriste nazive pastirske bajte ili pastirski stanovi. Ljepota viđenog osvaja naša srca. Stoka bezbrižno pase u ovom rajskom okruženju ne obazirajući se na nepoznate posjetitelje. Mnoštvo ljudi radoznalo upoznaju krajolik koji plijeni svojim skladom. I mi se pridružujemo. Da bi doživljaj bio potpun nekolicina se odlučuje na kušanje specijaliteta ovog lokaliteta i u pastirskoj kolibi kuša žgance s kiselim mlijekom.
Puni dojmova nastavljamo ka uzvisini na kojoj se nalazi crkvica Marije Snježne. Prvobitno je crkvica na tom mjestu bila izgrađena pred 2. Svjetskim ratom ali su je Nijemci u ratu zapalili. Crkvica je obnovljena 1988.g. na želju ovdašnjih pastira te se u njoj služe mise za pastire koji obitavaju na planini.
Obilazak vidikovaca stavio je u drugi plan uobičajenu napetost kod osvajanja vrhova, jer uživanje u krajoliku i spokojno obilježavanje oznaka u planinarskim dnevnicima danas je u drugom planu. Lagana kiša tjera nas je na još jedan kratki predah te smo primorani još bolje upoznati gastronomsku ponudu kraja: heljdine žgance s kiselim kupusom, štrukle od sira i nezaobilaznu štrudlu sa svježim sirom i borovnicama.
Nakon okrijepe i kiša je stala te nam dopustila da se preko Male planine kružnom turom vratimo prema početnoj točki. Planina nas lagano upozorava da se bliži trenutak rastanka, tapšajući nas po ramenima kapima kiše i gurkajući nas laganim vjetrom. Posjetitelja planine je sve manje i mi ubrzavamo korak kako bi se susreli s odvažnijom ekipom koja je uspjela svladati uspon te žurimo čuti i njihove dojmove. Sada koristeći makadamski put, stižemo do planinarskog doma Zeleni rob. Odlučeno je da za silazak u podnožje svi koristimo žičaru. Silaskom u podnožje budimo se iz prekrasnog sna uz konstataciju kako je odabir boravka na visinama u ovim lipanjskim danima pravi zgoditak. Svježi planinski zrak zamijenila je sparina i umarajući tlak zraka.
Hladna kiša i turobno nebo prilikom povratka u potpunosti su nas vratili u stvarnost iz bajkovite idile planinskih proplanaka. U mislima ostaje slogan kojim promotori Velike planine prizivaju posjetitelje izrekom kako je VELIKA PLANINA PASTIRSKA PRAVLJICA V NEOKRNJENI NARAVI. Mislim da se i mi možemo složiti s tom konstatacijom jer smo koračajući zelenim proplancima i mi postali dio pastirske bajke u netaknutoj prirodi i postali svjedoci da nije bez razloga Velika planina poznata kao jedna od najljepših gorskih destinacija.
Tea
ŽIČARA
Nakon višesatne vožnje autobusom kroz Sloveniju, nekima pomalo i mučne, evo nas napokon u žičari koja nas vozi direktno na vrh Velike planine. Velika planina dio je lanca Kamniško-Savinjskih Alpa.
Društvo koje se skupilo i odlučilo krenuti žičarom sastoji se od poprilično velikog broja nas planinara čiji je zajednički cilj uživati u predivnim proplancima pastirskog naselja koje nas očekuje na vrhu. Naša planinarska šetnja zamišljena je kao kružna tura kroz cijelo pastirsko naselje, a polazna točka nakon laganog uspona od iskarcaja sa žičare, je planinarska kuća "Zeleni Rob". Nakon kratke pauze i nekoliko slikica s pastirom krećemo laganim koracima "tupa-tapa" do najviše točke Velike planine 1666 m, gdje slijedi zajednički "fotosession".
S najviše točke okruženi smo s bezbroj susjednih vrhova i planina: Kočna, Grintavec, Skuta, Turska Gora, Ojstica, Krvavec, ....
A sad par riječi o krajoliku (flori i fauni) koji nas je ostavio bez daha.
Pastirsko naselje jedno je od rijetkih sačuvanih naselja ove veličine u Europi te privlači brojne posjetitelje tijekom cijele godine. Prepoznatljivo je po svojoj tipčnoj arhitekturi koja predstavlja svojevrsni simbol Velike Planine. Krovovi kućica vrlo su niski i pokriveni su borovom šindrom, stoga kućice možemo nazvati i kolibama koje služe kao vikendice svojim vlasnicima, a neke se mogu i iznajmiti. Rekla bi da selo posebno zaživi u lipnju kada pastiri odluče svoju stoku držati na ispaši sve do rujna. Tako da se prilikom šetnje mimoilazite s velikim brojem kravica "raznih dezena" koje su nas podsjetile na reklamu jedne fine čokolade. Nismo ih morali puno nagovarati na fotografiranje s nama. Laganim tempom došli smo i do kapelice "Gospe Snježne" koja je prvotno sagrađena nakon drugog svjetskog rata, a kasnije obnovljena.
Vrijeme nam je bilo idealno, a par kapljica kiše, potjeralo nas je u obližnji planinarski dom gdje smo uživali u njihovim delicijama: heljdinim žgancima, kiselom mlijeku, te štrudli od sira i borovnica koja je nestala u trenu. Naša kružna tura završila je u našoj polaznoj točki gdje nas je dočekala šestorka naših kolega planinara, koja je odradila "4 satnu turu " bez žičare i na koje smo iznimno ponosni.
Andrea
USPON
Datum planinarenja: 14.06.2015.
Cilj: Velika Planina, Slovenija
Broj sudionika: pun autobus
Mrvica o Velikoj Planini:
To je planinska visoravan u Kamniško-Savinjskim Alpama iznad Kamnika ukupne površine 5,8 km2. Prosječna visina je oko 1500 m a najviši vrh je Gradišče na 1666 m nadmorske visine. To su najveći planinski pašnjaci u Sloveniji s mnogobrojnim pastirskim kolibama, kravicama, izletnicima, planinarima, .... Ali to već sve znate jer ste pročitali što su Tea i Andrea napisale.
Uglavnom, standardni polazak u 6 ujutro sa standardnog mjesta: Milihovo. U Rupi smo pokupili naše standardne 'upadnike' i pravi polazak je mogao početi.
Kao po planu, planinarenje je započelo u 9:00. I tu smo se podijelili u dvije grupe.
- Prva grupa: ide žičarom do Zelenog Roba, penje se na najviši vrh, napravi jednu veselu sliku te se onda vraća na kružnu stazu po pašnjicima (usput je posjet po svim domovima na koje naiđu jer nema smisla puštati drugima kiselo mlijeko, jotu, ričet, pivu...). To je veća grupa.
- Druga grupa: ide pješice od dna žičare do Zelenog Roba, posjećuje Gradišče te se vraća natrag ili pješice ili sa žičarom. I to je manja grupa.
Ja znam priču druge grupe (6 osoba). Krenuli skoro vodoravno, pa malo-malo uzbrdo po paintball igralištu, pa opet vodoravno nekih 500 metara a onda samo uzbrdo. Ali pošteno uzbrdo. U nekim trenucima nisam znala da li ja stojim nakoso ili stabla rastu pod čudnim kutevima. Na svu sreću ta prva velika uzbrdica nije trajala 'dugo'. Otprilike dva sata. I onda odjednom, nema više uzbrdice, nema više šume nego samo nepregledna žuto-zelena livada. Kao da smo zakoračili u neki drugi svijet. Taj drugi svijet se zove Planina Dol i to je jedan od nižih pašnjaka Velike Planine. Na kraju livade ponovo uzbrdo preko Planine Konjščica, pa još mrvicu uzbrdo-nizbrdo-uzbrdo i konačno smo došli do Zelenog Roba nakon ukupno 4 sata pješačenja. Kratki odmor, i osvajanje vrha Gradišče. A s vrha pogled posvuda. Planine, brda, pašnjaci, zelenje, dolje daleko još pašnjaka, oblačno nebo, kiša u daljini, ....
Pošto je vrijeme postalo sumljivo (hoće kiša-neće kiša) pričekali smo u domu ostatak autobusa (iako mislim da smo mi ostatak jer nas je bilo manje) i svi se zajedno spustili sa žičarom za 5-10 minuta do parkirališta.
Na Milihovu smo bili oko 19:30 sa standardnim pozdravom: Vidimo se drugi put.
A drugi put ima dvije destinacije: najprije šetnja Parentzanom krajem šestog mjeseca kao kondicioni trening za slijedeći društveni izlet - Mala Mojstrovka, Slovenija. Rezervirajte si nedjelju 12.07.2015. Bit će, kao i uvijek, super.
Biba