Za zadnji dan ljeta, umjesto na Königsthul, krenuli smo prema Gorskom Kotaru. Cilj nam je bio Velika Slavica, planina visine 1120 metara iznad sela Slavica (koje se smjestilo na 839 metara nad morem).
Na polazišnu točku došlo je 14 planinara te smo nakon jutarnje kave i čestitanja Dušanki, 'gospođi najljepšoj okućnici 2019', krenuli u našu malu pustolovinu.
Početak staze je lagan, kreće se po makadamskoj cesti otprilike 15-20 minuta do skretanja za uspon. Pošto je ovo ipak planinarenje, krenuli smo uzbrdo do vrha. Uspon je na početku po šumskoj stazi, pa malo ravno, nizbrdo, uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo do vršne stijene. Da bi se uspeli na sam vrh po vršnoj stijeni potrebno je i malo spretnosti jer se na više mjesta treba uspinjati po kamenim stepenicama.
Do vrha nam je ukupno trebalo nešto više od sata hoda te smo na vrhu imali dovoljno vremena za duže odmaranje i razgledavanje okolnih mjesta i planina. Nažalost, zbog naoblake koja je počela pristizati, lijepo smo mogli vidjeti samo Snežnik, Guslicu, Snježnik, Risnjak,... i ostale 'bliže' planine, naravno uključujući more i Učku.
Za povratak do polazišne točke odabrali smo drugu stazu. Tako smo, nakon silaska s vršne stijene, krenuli prema staroj Karolinskoj cesti i fajerima.
Za one koji nisu upoznati s ovim pojmom:
Na dijelu prve trase Karolinske ceste, danas šumske ceste između Brestove Drage i sela Slavica, nalazi se 13 krnjih piramida, građenih od velikih kamenih blokova. Svaka je široka i dugačka oko 7 metara te isto toliko visoka. To su fajeri (od njem. Pfeiler=stup) koji su služili kao upornjaci strmom vijaduktu s drvenim podom i ogradom koji je premošćivao dolinu. Tadašnji graditelj Karolinske ceste Antun Matija Weiss je na jedinstven, ali i neuobičajen način premostio udolinu – umjesto da cestu gradi okolnim, nešto duljim putem i na taj način zaobiđe depresiju, izgradio je vijadukt s priličnim usponom.
Prema zapisanim podacima, jedne zime krajem 18. stoljeća je teška kočija s četiri konja i dosta putnika na zaleđenom vijaduktu počela klizati i probivši ogradu pala na tlo, a svi putnici i konji ostali su na mjestu mrtvi. Saznavši za to, graditelj Weiss si je oduzeo život. Nakon toga izgrađena je okolna cesta, drveni dijelovi vijadukta su istrunuli, a fajeri još uvijek stoje kao simbol jednog rijetkog, neviđenog i neuspješnog arhitektonskog rješenja. (www.gorskikotarbike.com)
Da naš izlet ne bi bio zapamćen samo po prekrasnim vidicima na Gorski kotar i upoznavanjem s fajerima potrudilo se i jedno gnijezdo osa koje nas je napalo po putu. Na sreću, nije bilo težih posljedica osim pokojeg uboda (netko više, netko manje, a poneki bez uboda).