Ovu nedjelju smo, umjesto na Dobrču u Sloveniji, naše noge i ruksake uputili prema Sjevernom Velebitu. Na parkiralištu nas se nije skupilo punu, samo 7 tako da smo se podjelili u dvije grupice za dva auta i krenuli. Cilj su nam bila dva vrha: Veliki Kozjak i Krajačev kuk.
Veliki Kozjak je jedan od najslikovitijih i najatraktivnijih velebitskih vrhova. S njegovih 1629 m vidik obuhvaća sve veće vrhove srednjeg i sjevernog Velebita, a osobito je impresivan vidik u dubinu na šumsko prostranstvo Štirovače i na Veliki Lubenovac. A s vrha se vide i vrhovi Rožanskih kukova te Krajačev kuk. I to sve u slučaju da nema magle. A za maglovitih dana zaključak je samo jedan: treba ponoviti doživljaj.
Sam uspon na Veliki Kozjak nije previše zahtjevan. Prvi dio je lijep šumski put, malo hodanja po livadama na usputnim vrhovima te lagano penjanje po kamenitom vršku do samog vrha Velikog Kozjaka. I naše malo društvo je bez problema svladalo prvi zadani cilj dana.
Da bi osvojili drugi cilj, Krajačev kuk, krenuli smo s parkirališta na Velikom Lubenovcu. Veliki Lubenovac je velika livada, krška udolina, gdje su nekoć preko ljeta živjeli pastiri sa svojom stokom. Smještena je na samom rubu Strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. Danas se od tog pastirskog naselja mogu vidjeti ostaci kuća, suhozida i šterni.
Krajačev kuk, naš drugi cilj dana, nalazi se u južnom dijelu Rožanskih kukova. Ime mu podsjeća na Ivana Krajača, predsjednika Hrvatskoga planinarskog društva koji ga je prvi opisao i koji je kao ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije namaknuo novac za ostvarenje Premužićeve zamisli o gradnji turističke staze vršnim dijelom Velebita. Uspon na Krajačev kuk je malo zahtjevniji. Većina uspona ide kroz bukovu šumu, te otprilike nakon 2/3 uspona dolazi se do mjesta gdje se može u dnu nizbrdice vidjeti Premužićeva staza (a to je ujedno i mjesto gdje dolazi put od planinarske kuće Alan do Krajačevog kuka). Vršni uspon na Kuk vodi kroz klekovinu preko stijena i kamenja na sam vrh od 1659 m. Pogled s vrha veličanstven: vide se svi vrhovi u Rožanskim i Hajdučkim kukovima te Veliki Kozjak. Naravno, kada nema magle. Ali, po dobro steknutom prethodnom iskustvu s Velikog Kozjaka, mi smo sve to dobro i uspješno izveli i došli do istog zaključka kao i prije: treba ponoviti doživljaj.
Pri povratku do automobila imali smo i mali ne sasvim ugodni, ali sigurno za nas jedinstveni doživljaj: jedan poskok je odlučio prijeći makadamsku cestu ispred nas. Naš zaključak: ne treba ponoviti doživljaj.
A za sam kraj uspješnog društvenog izleta na Velebit prevrtljivo vrijeme nam se ipak smilovalo te smo mogli uživati u pogledu na Veliki Kozjak obasjan suncem.
Biba