Samoborsko gorje, smješteno iznad grada Samobora, je sjeverni masiv Žumberačkog gorja. U Samoborskom gorju ima više vrhova koji su omiljena izletišta mnogobrojnih planinara a mi smo odabrali vrh Veliki Lovnik (737 m visine).
Nakon početnog okupljanja i punjenja autobusa u lijepom dvoznamenkastom broju naše putovanje na početnu točku planinarenja moglo je započeti. Vožnja prema Zagrebu uz usputno stajanje zbog jutarnje kavice i pokušaja buđenja, te nastavak prema Samoboru je relativno brzo prošao. A onda prelazak sa širokih cesta na lokanu cestu. I traženje mjesta gdje se autobus može okrenuti a da nama nije predaleko do naše šumske staze koja započinje u selu Smerovišće. Takvo mjesto našli smo ispred kamenoloma Gradina, neposredno ispred Smerovišća. U ovim kamenolomu eksploatira se dolomitska stijena koja se kasnije koristi u proizvodnji žbuke i raznih premaza.
Iskrcavanje iz autobusa i pokret po cesti do centra Smerovišća. Prema legendama selo je dobilo naziv kao ishodište puteva budući da se u njemu sijeku planinarski putevi prema Velikom dolu, Velikom Lovniku, Oštrcu i Japetiću.
Početak našeg planinarskog puta skrivao se iza škole. Čim smo zakoračili na njega osjetilo se proljeće u zraku. A kako da ne osjetimo proljeće kad put prolazi kroz velike livade visibaba. Nakon njih slijede drijamavci. Pa jaglaci. Na slijedećem zavoju naziru se ljubičice. Proljeće u punom zamahu. Iako temperatura i nje bila baš daleko od nule.
Prvi polu-strmi uspon brzo je prijeđen. Drugi, strmiji uspon, zatrpan suhim lišćem zahtjevao je malo više opreza te je i on svladan na zadovoljstvo svih sudionika. Sitni odmor i nastavak trećim usponom do ceste. Slikanje ispred drvenog dedeka i nastavak planinarenja je neumoljiv. Krećemo dalje. Naravno, do slijedećeg uspona. S obzirom da smo već bili u pokretu oko sat i pol taj uspon nam je bio najdraži jer je uslijedio malo duži odmor. A odmor s PD Viškovo uvijek znači da je marenda na redu. Neki su se zasjeli na prijevoju dok su drugi svoje mjesto za marendanje pronašli na vidikovcu s kojeg se pruža prekrasan pogled na dio Samoborskog gorja.
Kao i svaki odmor i ovaj je brzo završio te smo krenuli dalje. Malo po hrbtu gorja, malo uzbrdo, sitno nizbrdo, lagano po snijegu do slijedećeg velikog raskršaća. Na putokazu piše: 10 min do Gostinjca Sv. Bernarda, 25 minuta do Velikog Lovnika. A kako smo već hodali oko 2 i pol sata ovih desetak minuta do doma kao da i ne postoji. Za tren smo se našli u grupi ostalih planinara koji su se već odmarali ispred kuće.
Odlazak na vrh Velikog Lovnika je bio opcionalan: tko hoće ide, tko neće čeka nas. A kad malo razmislim možda smo i ove koji nisu htjeli na vrh potjerati s nama. Jer dok smo mi vrijedno hodali križnim putem do vrha (i usput nabrojali sve brojeve od 10 do 16 pokušavajući odrediti točan broj križnih postaja) oni su pojeli sve preostale maneštre koje su se nalazile u planinarskoj kući.
Sam vrh nema nekog pogleda. Osim na velike livade mjedvjeđeg luka na južnim padinama dok su sjeverne padine još pokrivene snijegom. I bukve. Puno bukvi.
Uslijedio je duži odmor i skupljanje snage za nastavak puta.
Povratni put do Smerovišća vodio nas je do Cerinskog vira. A to je značilo da se ne vraćamo stazom kojom smo došli nego da krećemo u još malo osvajanja puteva Samoborskog gorja.
Za početak krenuli smo prema selu Dragonoš te kada smo došli u njegovu neposrednu blizinu, prelaskom ceste, preko livade skrenuli smo na novi šumski put. Do ceste. Malo po cesti i novo skretanje u šumu. Samo što je sada put bio dobrano pokriven snijegom. I s malo leda na putu. Ali silaskom s puta na zasnježenu padinu naša velika gusjenica planinara uspješno je svladala ovu prepreku.
Nastavak puta širokim šumskim putem do Velikog Lipovca gdje započinje spust do Cerinskog vira. Pošto je spust prilično strm a tlo je nestabilno i trusavo vodiči su odlučili razapeti gelender za lakši silazak svih sudionika. Užad se brzinski razapela između bukvi, mala pomoć planinarima za uloviti uže ...i za tren smo svi svladali najteži dio izleta.
Uslijedio je odlazak do Cerinskog vira, najslikovitijeg slapa Samoborskog gorja. Pošto je slap bio zaleđen a pristup do njega donekle blatnjav razgledavanje slapa organizirano je u malim grupama.
Poslije razgledavanja slapa uslijedio je uspon do planinarske kuće Cerinski vir. Nakon završnog kraćeg odmora krenuli smo do autobusa.