Ovaj puta za društveni izlet izabrano je 'brdo u širem dvorištu', Viševica.
I tako je nas 12 planinara krenulo od Vagabundine kolibe do Viševice. Po putu nam se pridružila još jedna planinarka tako da nas je bio upravo onaj čarobni broj: 13.
A s nama su cijelo vrijeme išla i dva psa koja su nam se pridružila kod Vagabundine kolibe i odlučila ovaj puta biti naši vodiči i čuvari.
I tako, dok smo mi svakim korakom svladavali visinsku razliku od 560-tak metara naša dva vodiča uspješno su nas branila (i odbranila) od svih zečeva, lisica, vukova, srna i medvjeda po putu. A na vrhu smo mi, neki više a neki manje uspješno, branili naše sendviče od pasa.
Sam put do vrha Viševice od Vagabundine kolibe na Ravnom dijelom ide po cesti, pa po šumskoj cesti, vododerinama i šumskim puteljcima. Na putu, u ovo proljetno doba, prolazite kroz velike nasade medvjeđeg luka. Preko šumskih proplanaka te naizmjence blagih i strmijih uspona brzo smo došli do vršnog grebena po kojem smo došli do samog vrha Viševice. Mali odmor, druženje, slikanje i vrijeme za povratk je brzo došlo.
Silazak do Vagabundine kolibe uz naše pseće vodiče je prošao brzo i bez problema (ako ne uzmemo u obzir pseću radoznalost i lovačku prirodu prema srnama). Pa do slijedeće prilike....
A sada još samo malo pojedinosti o Viševici:
Viševica, hrvatska planina u Gorskom kotaru u masivu Velike Kapele koja je sedlom Javorje (1200 m) odijeljena od Bitoraja.
Ističe se izgledom i visinom (1428 m) od okolnih planina. Stožastog je oblika, a strmim zapadnim obroncima spušta se prema istočnom rubu Ličkog polja. Južnim obroncima Viševica se spušta ka selu Ravno gdje se na visini od (868 m) nalazi planinarski dom Vagabundina koliba. Osim travnatog vrha Viševica je obrasla gustom bukovom šumom.
Budući da je Viševica podjednako udaljena od Velebita, Bjelolasice, Bijelih stijena, Risnjaka, Učke i vrhova na sjevernim jadranskim otocima, promatrač s vrha ima osjećaj da se nalazi u središtu golemoga prirodnog amfiteatra.