Rapalska granica
1920 Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kako se tada nazivala Jugoslavija) i Italija potpisale su Rapalski ugovor. Njima je Italija priznala postojanje Kraljevine, uzimajući za uzvrat trećinu zapadne Slovenije. Život Slovenaca pod talijanskom vlašću bio je daleko od ugodnog. Mnoga slovenska imena i imena mjesta su talijalizirana. Rapalska granica protezala se od Mangarta preko Triglava, Donjeg Bohinjskog gorja i Blegoša prema Rijeci. Iz ovog razdoblja datira većina rovora, bunkera i staza na grebenu.
Soriška planina iznad Bohinjske Bistrice je malo slovensko skijalište koje je jednako posjećeno i zimi i ljeti. Tijekom ljeta može se hodati po bezbrojnim stazama koje se nalaze na rascjetanim širokim travnatim grebenima. Usponima na Možic, Slatnik, Lajnar ili Dravh može se uživati u pogledima prema Juliskom Alpama oko Triglava. Osim planinarskih užitaka moguće je uživati i u ostacima bunkera, vojarni i drugih vojnih objekata Rapalske granice.
Nakon ovakvog opisa izleta nije preostalo ništa drugo nego nabaviti autobus i okupiti planinare željene novih vrhova, hodanja i druženja. Dan je odabran, vremenske prilke 'za poželjeti' nakon prethodnih tropskih vrućina: ugodno, čak pomalo i svježe.
Plan izleta je izgledao zastrašujuće: u 5 sati treba svladati 4 vrha. Pa da se krene jer se stajanjem nigdje ne dolazi.
Prvi vrh: Možic. Put do njega vodi malo ispod žičare, malo po skijaškoj stazi. Zalazak u šumu po strmom usponu koji nas vodi do grebena i prvih vidika. Nakon kratkotrajnog 'upijanja' visinskih vrhova krenuli smo dalje prema Možicu travnitm livadama prepunih cvijeća i ovčica. I konačno smo se popeli na vrh. I naravno, do prve marende. Pogledi s Možica pružaju se na sve strane: Veliko Špičje, Triglav, Škrlatica, Debela peč, Stol, Vrtača, Košuta, Storžič, Grintovec, .....dosta je toga nabrojeno. Nakon podužeg odmora krenuli smo dalje prema drugom našem cilju, vrh Slatnik. Ali prije toga mali zastoj i ulazak u bunker koji se nalazi na samom Možicu. Neki s naglavnim lampama, neki sa svjetom mobitela ali morali smo istražiti i pogledati bunker na nekadašnjoj granici.
Put do Slatnika po grebenskim livadama, usput malo gledanje na Črnu Prst i Tolminski Kuk, prolazak pored stare terene žičare, malo odmaranja (druga marenada), pogleda prema Porezenu i možemo krenuti na treći današnji vrh, Lajnar.
Na Lajnaru nas je dočekao još jedan bunker ali i drveni stup s rupama kroz koje se može vidjeti određeni vrh. Naravno da je taj stup bio glavna točka stajanja na Lajnaru. Da ne bude zabune neki su i ovaj vrh iskoristili za brzinsku marendu.
Naš zadnji vrh dana je bio Dravh. Vrh koji se lijepo vidi s Lajnara. Uspon do vrha izgleda zastrašujuće ali trajanje uspona je samo desetak minuta. I naravno: marenda broj 4.
Povratkom do autobusa cilj izleta je bio do kraja ostvaren. Iako su nas kišni oblaci u jednom trenutku natjerali da izvučemo svoje kabanice, protukišne jakne i navlake za ruksake ostali smo suhi. One dvije kapi kiše su više bile zabuna nego kiša.