Današnji izlet, a danas je 13.11.2022. je bio, pa može se reći, malo čudnovat. Osvoji smo vrh i pol.
Krenuli smo puni volje i entuzijazma prema Brezi u osvajanje Velikog Rujnika. Desetak auta. Lijepo smo se sparkirali na samom ulazu u stazu (jer staza počinje na cesti), na propisna mjesta postavili kape i rukavice iz ruksaka te dobro zabundani krenuli prema vrhu. To što malo bura popuhuje nema veze za nas. Ali imalo je puno veze za buru koja je, sa svakim našim korakom prema vrhu, sve više jačala. Pristojno nam je dozvolila da pređemo prvu trećinu puta prikrivajući se negdje iza breza. Dolaskom na kamenitiji dio puta postalo je poprilično burovito (a kakvo bi i bilo kada puše bura) te nas je počela pomalo razbacivati po putu. Svi smo ostali na svojim nogama ali su udari bili siloviti te je pala brzinska odluka o okretanju cijele grupe i vraćanju na početak.
I to je tih pola današnjeg vrha.
Da dan ne bi u potpunosti propao (iako smo se dobro našetali i provjetrili) odlučili smo skrenuti malo na Zagradski vrh (ne baš svi nego nas 33). Tako smo od Vagabundine kolibe krenuli kroz šumu (nema bure) i uspješno stigli na vrh (to je onaj cijeli vrh s početka priče). S obzirom na Veliki Rujnik na Zagradskom vrhu vladali su mir i tišina. Taman vrijeme za marendu, kratki odmor, zajedničko slikanje i lagani povratak u Vagabundinu kolibu gdje nas je dočekala topla manešta i ostatak naših prijatelja-planinara koji se nisu osjećali dovoljno snažni za Zagradski vrh (obećali su da će drugi puta biti prvi na Zagradskom vrhu).