Za početak jesenskog planinarenja nakon ljetne stanke i uživanja u morskim radostima odabrana je sasvim lagana šetnja: posjet značajnom krajobrazu Zeleni vir - Vrajži prolaz.
Na izletu se skupio nezavidan broj od 37 planinara te smo posloženi u desetak automobila krenuli prema početnoj točki: parkirališe u selu Ložac.
Put nas je dalje vodio uz riječicu Curak. Curak (cca 5,5km duljine) izvire zapadno od Skrada i pritoka je Kupice. Vode je bilo taman dovoljno da su se vidjeli prelijepi mali slapovi, čuo žubor protoka vode i osjetilo osvježenje u zraku. Da se krivo ne shvati: nismo išli cijelom dužinom Curka. Samo jednim djelom: od parkirališta pa u konačnici do izvora.
Nakon šetnje od otprilike pola sata (s usputnim slikanjema) stigli smo i do samog izletišta Zeleni vir i slijedeće točke našeg razgledavanja i masovnog naslikavanja: hidroelektrana Munjara Zeleni vir.
Munjara je svoj probni rad započela 28.12.1921. godine kada je zasvjetila prva žarulja iz njezine struje u sadašnjem hotelu 'Zeleni vir' u Skradu. Službeni početak za komercijalnu upotrebu njene struje bio je 29.01.1922. To je bila prva elekrana Gorskog kotara. Pa za jednog malog stogodišnjaka, može se reći da je sasvim OK jer još uvjek je aktivna i proizvodi struju.
Slijedeće mjesto našeg zastoja (i konačno prve marende) je bio slap Zeleni vir. To je slap kojeg sačinjavaju dva potočića koji se padaju niz 70 metarsku stijenu. Pošto je sušno razdoblje nije bilo puno vod i sva ljepota slapa se nije u potpunosti vidjela ali je ipak svega bilo dovoljno za poprilično 'vauuu' uzvika. Slikanje, marendanje, odmaranje ispod kapljica slapa,.... i vrijeme je neminovno: idemo dalje.
Slijedeći zadatak izleta: Vrajži prolaz i Muževa hižica. Pa smo i krenuli u jednoj dugačkoj koloni (ipak je nas bilo 37), jedan po jedan, po uskim puteljcima, mostićima, stepenicama...Pridržavanje uz sajlu i potrebnu pažnju da se ne poskliznemo.
Vrajži prolaz (nije greška u pisanju - goranski naziv je Vrajži prolaz a ne Vražji prolaz) je dugačak otprilke 800 metara, negdje do metra širine a ponegdje puno šire. To je ustvari kanjon rijeke Jasle koja je nažalost bila prazna. Kada je puna cjelokupni osjećaj je pomalo zastrašujući jer se šum rijeke odbija o stijene kanjona pa huk i buka doprinose osjećaju strahopoštovanja. Zbog toga su se čuli samo glasovi posjetitelja i veseli 'Dobar dan' naših dječjih članova svim prolaznicima.
I konačno vrhunac izleta: posjet Muževoj hižici. Djeca su stavila lampe na glave i prva utrčala u špilju. Do prvog velikog mraka. A onda su se usporili i nastavli dalje s odraslim pratiteljima. Svatko je otišao do one točke u špilji do koje se osjećao sigurnim. A da je posjet u špilju bio uspješan vidjelo se na licima pri povratku na svjetlost dana.
Muževa hižica, je špilja koja se sastoji od dvije zasebne prostorije. Prva prostorija je relativno lagano prohodna dok se za drugu treba poprilično prignuti za preći spojni hodnik. Druga prostorija je prohodna oko stotinja metara do većeg podzemnog jezera. Tu se nalazi staniše čovječje ribice (bila je uočena od jednog našeg člana). U špilji prezimljava i strogo zaštićena vrsta šišmiša potkovnjaka.
Nakon vrhunca izleta (i marende ispod špilje) bilo je vrijeme za povratak. Ali da ne pokvarimo dobre običaje uzeli smo si još jedan odmor za kuhanu marendu (uglavnom palačinke i štrudle) i osvježenje.
Povratkom do parkirališta zaključili smo izlet za početak jeseni. Lagani izlet za zagrijavanje.