Bijele stijene, dio Velike Kapele, strogi rezervat prirode. Zamamno zvuči! Definicija kaže:
Strogi rezervat je područje u kojem je priroda neizmjenjena ili neznatno izmjenjena ljudskom djelatnošću. U njemu je zabranjena svaka djelatnost i obavljanje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode. U Hrvatskoj su proglašena dva stroga rezervata prirode: Hajdučki i Rožanski kukovi, te Bijele i Samarske stijene.
Pa, došlo je vrijeme da naše društvo posjeti ponovo jedno od tih područja: Bijele stijene. Kažem ponovo, jer smo već jednom kao društvo pohodili Bijele stijene po Vihoraškom putu. Ali tada je vrijeme bilo stabilnije pa smo si mogli priuštiti duže trajanje izleta.
Ovaj puta, naše hodanje nije krenulo od uobičajenog '13.kilometra' nego smo se parkirali na '15.kilometru', točno pored ulaza između dva kamena. Cilj je bio da se popnemo do Vihoraškog puta i dalje s njim nastavimo prema vrhu i planinarskoj kući.
Jutarnju maglu smo pustili na autoputu, a mi smo sa suncem krenuli naprijed. Istina je, netko od nas je napomenuo da će oko 14 sati padati kiša (ali samo kod Delnica) a pošto se nikoga ta izjava nije previše 'hvatala uha' mi smo s velikim veseljem krenuli prema našem prvom cilju: vrh Bijelih stijena.
Naravno, pošto se nalazimo u strogom rezervatu prirode, srušenih stabala i polomljenih grana bilo je svuda oko nas tako da 'podnih' prepreka nije nedostajalo. Prelasci preko njih su predstavljali prava zadovoljstva i salve smjeha te ispita spretnosti.
Negdje usred tih prepreka, u trenucima odmora, saznali smo da u Hrvatskoj osim onih navedenih strogih rezervata, postoji i treći strogi rezervat prirode: vrt jedne naše planinarke.
Nakon što smo se uspeli na trasu Vihoraškog puta, nastavili smo prema vrhu Bijelih stijena. Usput smo sreli grupicu planinara iz Zagreba koji nisu bili sigurni da li bi krenuli na vrh Bijelih stijena, prema kući 'Bijele stijene' ili prema 'Ratkovom skloništu'.
Pustili smo ih u njihovom razmišljanju i kroz uski prolaz nastavili dalje. Nas 8, uski prolaz = 20 minuta prolaženja. A nakon toga, prekrasni pogledni na Prstiće Bijelih stijena. Do Kapelice i Slona se nismo spuštali jer je staza prilično zarasla, a i onaj oblak koji se trebao skupljati iznad Delnica malo je skrenuo sa svoga puta. Do vršne stijene smo još prošli par uskih prolaza i dva prilično okomita spuštanja.
OPASKA:
Slike sa tih spuštališta su prilično cenzurirane te zainteresirani moraju posebno pitati za njihovo pregledavanje!
Sam uspon na vrh Bijelih stijena vodi prilično okomito kroz kamenje te je osiguran sajlama što nije predstavljalo problem.
Nakon vrha otišli smo do planinarske kuće 'Bijele stijene', odmorili se, nahranili, napričali (međusobno i s ostalim planinarima ispred doma, što s riječkim poznanicima i ostalim planinarima) i krenuli dalje prema polaznoj točki namjeravajući se prošetati Klancem kostura. Ali...onaj 'delnički oblak' uopće ne zna čitati kartu te je svoje kapljice odlučio ispustit na nas. Instant tuširanje, oblačenje kabanica (svi spremni s punom opremom u ruksacima - čestitke svim sudionicima), i povratak po cesti bez posjeta Klancu kostura. Zaključili smo da je trava previše mokra. A mi smo suhi.
Naši auti su nas, kao i obično, čekali na mjestu gdje smo ih i pustili te smo došli so zaključka da smo i ovaj izlet uspješno odradili. Čeka nas još drugi dio ovog strogog rezervata prirode, Samarske stijene, ali to ćemo obaviti nekom drugom prilikom.